Fotografija je bila za The New York Times, objavljena uz članak o krvavim demonstracijama protiv dugoga režima predsjednika Abdulaha Saleha, a majka je ranjena sina pronašla u improviziranoj bolnici u džamiji. Našla ga i zagrlila.

Samuel Aranda samo je zabilježio kadar u kojem se našla, zapravo, jemenska Pietà. Ne znam je li tu tu sliku dosad tako netko već nazvao, ali ona sasvim sigurno može stajati uz djela slavnih gotičkih, renesansnih i ostalih slikara koji su slikali taj žalobni biblijski motiv. I sada je ta jemenska Pietà na pijedestalu kao prvonagrađena fotografija World Press Photo 2012, ali tu nipošto nije riječ samo o umjetnosti.

Posrijedi je okrutna zbilja, samo jedan od premnogih prikaza u globalnom kaleidoskopu mraka suvremenoga svijeta. A na to da ovaj svijet nije baš najbolje mjesto za život čovjeka uvijek iznova snažno ukazuje Svjetska izložba novinske fotografije, WPPh 2012. otvorena u splitskoj Galeriji umjetnina.

Ta manifestacija svake godine postaje i sve značajniji kulturni događaj za cjelokupnu hrvatsku javnost, a predstavila je foto dokumente opće svjetske kataklizme u impresivnim alotropskim modifikacijama.

Valja podsjetiti i da je ovo 55. izdanje WPPh-a, a deveto prikazano u Hrvatskoj, nakon što je početo u Zagrebu 2005. godine u organizaciji Hrvatskoga novinarskoga društva i uz potporu Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske, a nastavilo se u suorganizaciji s Fotoklubom Split, pa jedne godine i u suradnji s Gradskim muzejom u Vukovaru.

Posljednje četiri godine održava se, zahvaljujući agilnim splitskim fotoklubašima, ponajviše koordinatoru izložbe Valentinu Biliću Prciću i predsjedniku kluba Feđi Klariću, samo u Splitu.

Splitska publika koja i inače iskazuje velik interes za fotografske izložbe ovom će prilikom razgledati čak 160 dojmljivih svjetskih fotografija. Iako je World Press Photo već dugo vodeći međunarodni natječaj u disciplini fotoreportaže, ta manifestacija iz godine u godinu postavlja i sve više stručno žurnalističke i kreativno umjetničke standarde.

Stručni žiri je i ove godine dodijelio nagrade u devet tematskih selekcija, a nagrađeno je 57 fotografa iz 25 zemalja: Afganistan, Argentina, Australija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Kina, Danska, Egipat, Francuska, Njemačka, Indija, Iran, Irska, Italija, Japan, Meksiko, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rusija, Južna Afrika, Španjolska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD.

Hrvatske nema ni ove, devete godine održavanja u nas. Sve se fotografije žiriraju anonimno, a žiriranje je, kažu organizatori, ove godine potrajalo dva tjedna. Naime, na natječaj se prijavilo 5.274 fotografa iz 124 zemlje pa je sveukupno ponuđeno 101.000 fotografija.

Najbliži nagrađenik Hrvatskoj je Sarajlija Damir Šagolj, dugogodišnji Reuterov fotoreporter, koji je pobijedio u kategoriji Svakodnevni život za fotografiju kompleksa zgrada u Pjongjangu, gdje je centralno postavljen portret nedavno preminula utemeljitelja sjevernokorejske komunističke dinastije. Damir Šagolj snimio je fotografiju prepunu teška ozračja, a u praskozorju svijetli samo portret Velikog vođe, sve drugo je savršena slika najžilavijeg svjetskoga totalitarizma.

U kategoriji Suvremenost za pojedinačnu snimku, prvu nagradu je dobio Brent Sirton, fotoreporter iz Južne Afrike koji radi za Getty Images, a dotična fotografija objavljena u Kyiv Post / The Sunday Times Magazine, prikazuje naturalistički golišav akt Ukrajinke, ovisnice i prostitutke Marije koja se odmara između posjeta klijenata u unajmljenoj sobi u mjestu Kryvi Rih, Ukrajina. Zemlja ima najveću incidenciju HIV-a/AIDSA u Europi i svaka peta prostitutka boluje od HIV-a. Marija je HIV negativna. Eto čemu služe legende uz fotoreporterske uratke, eto što razlikuje žurnalističku fotografiju od svih ostalih.

U istoj kategoriji prvu nagradu za reportažu dobila je Amerikanka Stephanie Sinclair za bolnu žensku temu objavljenu u magazinu National Geographic o malodobnim jemenskim nevjestama koje rodbina udaje kao curice od šest godina, a ti su dječji brakovi inače rašireni po cijelom svijetu, pa tako upropaštavaju živote milijuna curica, a pri maloljetničkim porodima nerijetko umiru i majka i dijete. Autorica je prinuđene nevjestice snimila u tipičnu stilu National Geographica, ali tako da su u svoj svojoj fizičkoj i psihičkoj nedoraslosti supostavljene prema svojim mladim, ali ipak odraslim muževima.

Na Francisca Goyu pak može podsjetiti slika Rusa Jurija Kozireva 'Na putu revolucije' gdje se vide pobunjenici u akciji u bici za grad nafte Ras Lanuf u Libiji. Samo dramatika ove slike na strani je pobunjenika, a ne kao kod genijalnoga Španjolca gdje slika 'Treći svibnja 1808.' prikazuje strijeljanje pobunjenika. No efekt dramatičnosti slična je intenziteta.

Ovo sedmo izdanje izložbe u Splitu, nakon godina održavanja u nezavršivim objektima akvarija na Bačvicama te u Domu mladeži, održava se ove godine u pravom galerijskom prostoru - Galeriji umjetnina Split te, iako su izloženi nešto umanjeni formati nego prijašnjih godina, postav nizozemske mlade kustosice Tesse Hetharie iz organizacije WPPh, veoma je logično proveden i posebno su istaknute položajem i većim formatima pobjedničke slike iz raznih selekcija.

Ona je pak u nastupnom govoru podsjetila i da reporteri nerijetko, da bi bili naše oči u općem svjetskom mraku, da bi uhvatili stravične trenutke ratnih poguba ili drugih katastrofa, to plate i vlastitim životom kao što je bio nedavni slučaj u Siriji kada su poginuli Marie Colvin (20) i Rémi Ochlik (28), dobitnik prve nagrade u selekciji Opće vijesti ove izložbe. Stoga valja reći da je kaleidoskopu svjetskog mraka, iako istinito upozoravajući prikazuje sav svjetski koloplet tragedija, cijena ipak neljudski, okrutno previsoka.