Modernistički roman 'Putovanje nakraj noći' prije nekoliko mjeseci doživio je svoje reizdanje u Hrvatskoj zahvaljujući agilnosti nakladnika Meandar koji se odlučio osvježiti izdanje objavljeno prije deset godina. Remek-djelo Louis-Ferdinanda Celinea u meastralnom prijevodu Višnje Machiedo i dalje je potresan, revolucionaran tekst, 'traganje za istinom o čovjeku' koje ljudski život predstavlja kao 'samo putovanje prema smrti'. Celine se u ovom romanu pozabavio i ratom, koji je za ovog francuskog liječnika i pisca najapsurdnija nesreća čovječanstva u cjelini, a sve zajedno zvuči - unatoč mračnom tonu - kao humanistička kritika suvremenog otuđenja i podjela među ljudima. Kao i na mnoge druge pisce njegove generacije, na Celinea je snažno utjecala tragedija Prvog svjetskog rata i masovno ratno klanje na zapadnoj fronti, a 'Putovanjem nakraj noći' - objavljenom 1932. godine - odjekuje PTSP bitaka Verduna i Some.

Celineu bi se u duboki humanizam još i moglo povjerovati da nisu poznati njegovi pamflet objavljeni tijekom Drugog svjetskog rata u kojima otkriva svoje odvratne antisemitske stavove, u rangu najgoreg SS-ovca. U pamfletu 'Bagatelles pour un massacre' iz 1937., Celine je na jednom mjestu sakupio sve antisemitske klišeje tadašnjeg francuskog društva kritizirajući navodno negativan utjecaj Židova na razvoj francuske kulture, a u sličnom tonu napisani su i pamfleti 'L'École des cadavres' iz 1938. i 'Les Beaux draps' iz 1941. godine.

Nažalost, Celine nije jedini antisemit među velikim piscima koji često nisu cijepljeni od stereotipa i društveno-političkih ograničenosti vremena u kojemu žive. Primjerice, iz današnje perspektive Shylock iz Shakespeareova 'Mletačkog trgovca' nepodnošljiva je antisemitska karikatura iako ga se Bard trudio humanizirati. Sličan je antisemitski klišej i lik Fagina iz 'Olivera Twista' Charlesa Dickensa, što je još više naglašeno u filmskoj adaptaciji Davida Leana, u kojoj se Alec Guiness pojavljuje zamaskiran s velikim nosom, kao Židov s nacističkih karikatura objavljivanih u Der Stuermeru

No ni Shakespeare ni Dickens nisu agitirali protiv Židova niti su se upuštali u pogromski antisemitizam s obzirom na to da su u likovima Shylocka i Fagina većinom prezentirali opći stav prema Židovima iz svojega vremena, koji je bio daleko od tolerantnog. Zato je iskreni mrzitelj Židova bio slavni enciklopedist i prosvjetitelj Denis Diderot koji se u 'Enciklopediji' obrušio na Židove i njihov navodno perfidan utjecaj na svijet. I Dostojevski je pisao protiv Židova optužujući ih za razne opačine, ponajviše pod utjecajem svoje pravoslavne vjere.

Kao antisemit se razotkrio i veliki humorist Mark Twain, inače poznat po tome što nije bio sljedbenik uvriježenih stavova svojeg vremena. Izuzetak je bila netrpeljivost prema Židovima, o kojima je pisao u eseju 'On Jews', nimalo laskavo i s puno predrasuda. Kasnije je Twainova kćerka maknula taj esej iz kasnijih izdanja. No nije Twain jedini slobodouman i neprilagođen mislilac koji nije odolio zovu antisemitizma; natruha antisemitskih stereotipa i antisemitske izjave mogu se naći i kod Karla Marxa i Friedricha Engelsa, u tekstovima Sigmunda Freuda i Vladimira Iljiča Lenjina. Potonji je doduše Židove izjednačavao s krupnim kapitalistima, no obilno se koristeći antisemitskim stereotipima svojeg vremena.

No u rangu zapjenjenog antisemitizma Loius-Ferdinanda Celinea ipak nisu svi antisemiti pa je Jack Kerouac iza sebe ostavio samo nekoliko pijano-paranoidnih izjava o zlim Židovima u intervjuu za The Paris Review, a slične ispade su imali i drugi njegovi kolege. Zato se američki pjesnik Ezra Pound itekako potrudio legitimirati se kao mrzitelj Židova i pobornik fašizma. Tijekom Drugog svjetskog rata izražavao je vjernost Benitu Mussolliniju držeći govore na rimskom radiju protiv svoje domovine SAD-a i savezničkog rata s Hitlerom. Pound je u svojim tirada često spominjao i Židove kao krivce za sve i svašta blamirajući vlastiti pjesnički talent kojim je zauvijek promijenio poeziju, primjerice u zbirci 'Cantos'.

Manje glasan, no jednako zlokoban je i antisemitizam njemačkog filozofa Martina Heideggera koji je dolaskom Hitlera na vlast postao rektor u Heidelbergu. Heidegger je tada održao govor u čast Hitleru, a ni u svojim se djelima nije ustručavao širiti antisemitske stereotipe, što su mnogi njegovi poklonici godinama sustavno ignorirali.

Kada je pak riječ o domaćoj književnoj sceni kroz povijest, nije, naravno, ni ona izuzetak od antisemitskih stavova, a među najglasnijima s napadima na 'Čifute' i njihovo bogatstvo bio je Antun Gustav Matoš. Poznat po svojim prljavim polemikama, Matoš se često znao obrušiti na Židove kao simbol bogatstva i političke moći, čime se, doduše, nije značajno razlikovao od diskursa svojih brojnih suvremenika.