Iako je izraz 'serijski ubojica' prvi put upotrijebljen tek šezdesetih godina prošlog stoljeća, i to u filmskoj teoriji, nema sumnje da su ljudi koji su iza sebe ostavljali trag leševa oduvijek postojali. Danas svi znamo nabrojati nekoliko stvarnih serijskih ubojica (Ted Bundy, Jeffrey Dahmer, John Wayne Gacy itd.) te i nekoliko njih fiktivnih koji su postali nezaboravan dio popularne kulture, poput Normana Batesa ili Hannibala Lectera. No knjiga 'Psycho USA' bavi se onim serijskim ubojicama koji nisu kasnije dobili svoje filmove ili mjesto u urbanim legendama, nego su u međuvremenu zaboravljeni, iako nisu bili ništa manje krvoločni ili poremećeni nego njihovi i danas slavni 'kolege'.

'Od ranih dana naše republike ona je bila dom najstrašnijim seksualnim ubojicama, masovnim ubojicama i sličnim manijacima', konstatira autor Harold Schechter te dodaje da su 'mnoga od ovih čudovišta dobivala veliku pažnju medija', a kasnije su ušla i u 'stihove narodnih balada'. Čini se da je konkurencija među serijskim ubojicama prilično jaka pa za svakog celebrityja poput Davida Berkowitza dođe nekoliko njih čija patologija ne fascinira javnost niti postaje poligon za umjetničku obradu, a baš njima se u 'Psycho USA' bavi Schechter. On piše o, recimo to tako, luzerima među američkim serijskim ubojicama, koji su danas zaboravljeni iako su možda na vrhuncu ubijanja bili glavna medijska tema.

Jedan od njih je, primjerice, bio Albert Hicks, koji je smrt sijao sredinom 19. stoljeća u New Yorku, a najpoznatiji je po pokolju koji je počinio na brodu E. A. Johnson, ne ostavivši nikoga od posade na životu. Kada je Hicks konačno uhićen odmah se proglasio 'najgorim čovjekom na svijetu', ne pokazavši nimalo kajanja za svoja zlodjela. Njegovom vješanju na otvorenom prisustvovalo je više od 10 tisuća ljudi te se egzekucija pretvorila u pučku veselicu.

To nije nimalo iznenađujuće, kako prikazuje 'Psycho USA', ponajviše zbog huškačkog stava tadašnjih medija, koji su u tabloidnom transu uvijek zazivali nečiju smrt, a naročito su se isticali kada je bila riječ o ubojicama. 'Za svoje nevjerojatne zločine, on treba visjeti kao pas!', konstatirale su u naslovu jedne novine u vezi Franklina Evansa, koji je silovao i ubio više mladih žena 1870-ih. Novinari su ga odmah nazvali 'Čudovištem iz Northwooda', a kada je konačno osuđen na smrt – mediji su slavili.

Neki ubojice koristili su kaos povijesnih događaja kao priliku za iživljavanje svojih bolesnih fantazija, o čemu svjedoči slučaj vojnika Eddieja Leonskog. On je specifičan među američkim serijskim ubojicama po tome što je svoje zločine počinio na drugom kraju svijeta, točnije u Australiji na početku Drugog svjetskog rata. Leonski je došao u Melbourne kao američki vojnik te je od 2. do 19. svibnja 1942. napao, silovao i ubio tri žene, izazvavši paniku u cijelom gradu. Uhvaćen je nakon priznanja svojih zločina za vrijeme pijanstva te obješen 4. studenog 1942. godine.

Premda je većina ubojica koje 'Psycho USA' obrađuje muškarci, ističe se i slučaj slavne trovačice Lydije Sherman. Za razliku od muških serijskih ubojica, Sherman je izbjegla smrtnu kaznu te je osuđena na doživotni zatvor, iako je iza sebe ostavila desetak leševa, među njima i petero vlastite djece. Lydia Sherman sve je svoje žrtve otrovala arsenikom, uključujući i drugog supruga koji je bio vrlo bogat. No Sherman nije mogla stati ubijati nego se promptno vjenčala i treći put, nakon čega je ubrzo otrovala novog supruga i njegovo dvoje djece. Uhićena je 1871. izbjegavši vješala zbog viktorijanskog stava prema ženama.