Za Le Monde je 'Moja borba' Karla Ovea Knausgaarda (rođen 1968. u Oslu) izdavački fenomen i fenomenalno štivo, El Pais pak piše da je riječ o književnom postignuću vrijednom obožavanja, The New Yorker smatra da je to knjiga godine, a Frankfurter Allgemeine Zeitung Knausgaardovo šestotomni roman opisuje kao čaroban.

Na kojoj god strani svijeta potražite kritike 'Moje borbe' Karla Ovea Knausgaarda, vidjet ćete da su velikom većinom ne samo pozitivne, nego da se kritičari natječu s pohvalama ovom obimnom autofikcijskom romanu. Takvo unisono obožavanje se rijetko događa u svijetu književnosti, pa ne čudi i što je 'Moja borba' postala svjetski bestseler, čiji prvi dio sada možemo čitati i na hrvatskom jeziku zahvaljujući prijevodu Anje Majnarić i nakladniku OceanMore

U prvom tomu ‘Moje borbe’ Knausgaard bolnom iskrenošću govori o djetinjstvu, adolescenciji, obitelji, svojim pokušajima razumijevanja oca koji se naglo pretvorio od obiteljskog čovjeka kratka fitilja u razvedenog alkoholičara.

Prijevodom ‘Moje borbe’ na hrvatski jezik se pozabavila Anja Majnarić (rođena 1982.), koja je dosad u svojoj karijeri najviše istaknula dobrim prijevodima nekoliko skandinavskih krimića i romana Stephena Kinga. Rezultat prevoditeljskog hrvanja s Knausgaardom je zasad dobio pohvale književne javnosti i nema sumnje da će prijevod 'Moje borbe' biti jedan od važnijih u karijeri ove prevoditeljice, a kako je ona provela pola godine unutar teksta najveće svjetske književne senzacije ovog desetljeća, nije bilo bolje sugovornice za predstavljanje ‘Moje borbe’ hrvatskoj čitateljskoj publici.

'Moja borba' se sastoji iz šest tomova. U Hrvatskoj je zasad objavljen prvi u vašem prijevodu. Je li plan da vi dovršite cijeli tekst ili će netko drugi preuzeti štafetu u jednom trenutku?

Zasad je sigurno da ću prevoditi prve tri knjige, ali ako će Oceanmore objavljivati i preostale tri, ja bih ih svakako voljela prevesti. Bilo bi mi krivo da to radi netko drugi.

Koliko vam je vremenski trebalo za prijevod prve knjige 'Moje borbe'?

Za sam prijevod prve knjige trebalo mi je oko tri-četiri mjeseca. Poslije toga je knjiga išla u lekturu i na čitanje urednicima, nakon čega sam još malo dotjerala tekst. Sve skupa je to trajalo malo više od pola godine.

Kako ste se počeli baviti prevođenjem s norveškog jezika?

Studirala sam engleski i sociologiju, a kao apsolvent upisala sam i novouvedeni dvogodišnji modul norveškog jer su mi se oduvijek sviđali skandinavski jezici. Nisam imala većih ambicija s norveškim, iako sam u životopis stavila da bih možda jednog dana htjela prevoditi i s njega. Zapelo je to za oko glavnom uredniku Frakture kojem sam tada bila poslala životopis nadajući se suradnji. Igrom slučaja, upravo je bio kupio prava za jedan norveški krimić i nije još imao prevoditelja za njega pa me pitao bih li se okušala. Tada sam već imala nekoliko godina iskustva s književnim prevođenjem s engleskog i znala sam kako ono funkcionira pa sam, nakon napadaja panike, zaključila da želim probati. Bio mi je to velik izazov, bilo je uzbudljivo i zanimljivo na jedan nov način i neizmjerno mi je drago da sam se usudila.

Nema sumnje da ćete po ovom prijevodu biti zapamćeni. Koje su zapravo vaše profesionalne ambicije, kako birate ono što ćete prevoditi?

Već sad ova knjiga privlači puno više pozornosti od ijednog mojeg prijevoda dosad, a tek je izašla. Zapravo me jako zanima kako će ‘Moja borba’ proći kod naših čitatelja. Moje ambicije su ustvari vrlo skromne. Voljela bih se što dulje baviti književnim prevođenjem i od njega pristojno živjeti. Zaista volim svoj posao, divno je što mogu za život zarađivati čitanjem knjiga i igranjem riječima, obožavam istraživati različite teme i pitati za mišljenje prijatelje i članove obitelji koji se bave nekim poljem koje mi je za knjigu relevantno. Imala sam sreću da dosad nisam prevodila knjige koje mi se nisu svidjele. Bilo je nekih koje mi možda nisu najbolje sjele, ali nijednu mi nije bila muka prevoditi. U načelu odbijam knjige koje sama ne bih čitala. Uvijek sam imala dovoljno posla da ništa ne moram raditi pod mus. Najradije bih prevodila knjige koje inače volim, malo pomaknute i kod nas ne toliko poznate klasike ili pak neke novije knjige koje bi s vremenom mogle postati klasici. Važno mi je da mi knjiga koju prevodim predstavlja izazov.

Sviđa li vam se 'Moja borba'? Kakvo je bilo vaše čitateljsko iskustvo kad je riječ o Knausgaardu?

‘Moju borbu’ sam zapravo dugo htjela pročitati jer su mi je neki prijatelji izvana jako hvalili, i bila sam presretna kad sam je dobila priliku prevoditi. Inače izbjegavam čitati hitove jer su najčešće prenapuhani, ali što sam više čitala o Knausgaardu, to mi je bio intrigantniji. Zvuči strašno arogantno pisati memoare o svojem dosadnom životu u čak šest tomova, ali tu aroganciju u njegovim intervjuima nisam vidjela. Ne vidim je ni u samim romanima, zapravo, i to mi je bilo najveće iznenađenje. Ne razmeće se megalomanskim konstrukcijama, koristi obične, jednostavne rečenice i izraze. Već u prvom dijelu slijedi nekoliko niti iz svoje prošlosti i uspješno ih isprepliće u cjelinu. Divno mi je što u njegovom djetinjstvu prepoznajem sebe, a odrastali smo u posve različitim okruženjima i različitim vremenima. Neki su me drugi dijelovi ganuli do suza. Ima i nekoliko stvarno genijalnih unutarnjih monologa, pogotovo jedan dio na samome početku u kojem razmišlja o smrti. Smatram da je riječ o sjajnoj knjizi.

S obzirom da Knausgaard nakon objave 'Moje borbe' više ne komunicira s dijelom obitelji, čini se da knjiga ima previše iskrenih ili čak i šokantnih momenata. Što biste vi izdvojili kao iznenađenje tijekom čitanja, nešto posve ludo i neočekivano?

Najveće mi je iznenađenje što najmanje štedi sebe. Prema sebi je najkritičniji. Uvjerljivo najveći šok priredio mi je svojim stavovima o vlastitoj obitelji i djeci, naime, priznanjem da djecu ne smatra svojim najvećim postignućem i smislom života. Iako sam kaže da ih voli svim srcem, vlastita su mu djeca često smetnja. Nije mi pritom nevjerojatno da to misli, nego da se to usudio napisati i poslije doći doma ženi.

Koliko je u 'Mojoj borbi' specifičnih referenci na norvešku kulturu, je li bilo posla oko toga?

U svakoj knjizi postoje kulturne reference, naravno, i to je često najteži dio prevođenja. Treba naći način kako čitatelju prenijeti dašak druge kulture na način da osjeti atmosferu, a da nema osjećaj da čita crticu iz enciklopedije. Ima toga i u 'Mojoj borbi'. Imala sam sreću pa sam prijevod dovršavala na stipendiji u Norveškoj pa sam iz prve ruke mogla iskusiti vrlo banalne probleme koji su me mučili dok sam prevodila: u čemu kuhaju kavu, je li normalno da se u kući kuhinja nalazi na prvome katu, kakve to štagljeve imaju pokraj kuće, kako prave sendviče, kakav okus im imaju peciva, kako slave maturu… To mi je jedan od dražih dijelova ovoga posla: provjeravati takve detalje koji poslije u knjizi čitatelju često ostanu nevidljivi. Otvorim Google Maps i Street View pa šetam ulicom zajedno s likom, pronađem kiosk na kojem kupuje cigarete i kolu, balkon na kojem sjedi i puši, brojim zavoje na seoskoj cesti i po slici odlučujem je li nešto potok, rijeka ili rječica.