Početni naslov ove knjige bio je Sentimentalna arheologija, jer radi se upravo o tome: iz godinama nakupljanog taloga zaborava iskopani su predmeti, ljudi, događaji; očišćena je prašina i pokušava se predočiti kako je sve to izgledalo nekoć, kad su ti ljudi bili u zenitu kreativnosti...
A kroz ovu biografiju defiliraju neka od najintrigantnijih imena hrvatske kulture i umjetnosti 20. stoljeća: Miroslav Krleža, Igor Mandić, Slobodan Šnjader, Stanko Lasić, Mani Gotovac, Dubravka Ugrešić', stoji u najavi.
vezane vijesti
Planirajući godinama ovu knjigu Visković se opredjeljuje za formu u kojoj njegov život i zbivanja u njemu ne bi bili stavljeni u prvi plan – naši se životi ostvaruju u relaciji s drugima: pišući o drugima, možemo govoriti o sebi, o tome kako se životi drugih odražavaju u našim životima i koja je naša uloga u njihovim životima. Ovo je knjiga literarnih zapisa, a ne historiografsko svjedočenje, čak i kad citira neke dokumente. Ponekad se događalo da ostane detalj koji ima veću emocionalnu nosivost, jer priča traži to, iako se ispostavlja kako je stvarnost bila nešto drukčija.
O autoru:
Velimir Visković, književni kritičar i leksikograf, rođen je 20. veljače 1951. u Drašnicama kraj Makarske. Najranije djetinjstvo proveo je u Prištini; od 1957. godine živio u Splitu gdje je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 1973. jugoslavenske jezike i književnosti te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1977. Od 1976. kontinuirano radi u leksikografskom zavodu Miroslav Krleža kao urednik i glavni urednik.
Bio je član uređivačkoga kolegija više leksikografskih edicija (Enciklopedija Jugoslavije, Filmska enciklopedija, Hrvatska enciklopedija), glavni je urednik prve hrvatske enciklopedije personalnog tipa, trosveščane Krležijane. Od 2002. do 2012. bio je glavni urednik četverosveščane Hrvatske književne enciklopedije. Sada je glavni urednik Biografskog leksikona hrvatskih pisaca. Uređivao je više književnih časopisa; od 1985. do 2002. glavni je urednik časopisa Republika, 2003. godine nastavlja rad u časopisu pod naslovom Književna republika. Od 2002. paralelno uređuje i časopis Sarajevske bilježnice koji izlazi u Sarajevu.
Obnašao je odgovorne dužnosti u strukovnim organizacijama; bio je utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatskog društva pisaca (2002-2011), u tri mandata potpredsjednik Hrvatskog centra PEN-a. Predavao je kao vanjski predavač na Fakultetu političkih znanosti (odsjek novinarstva), na Katedri za noviju hrvatsku književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu te na Kulturalnim studijima Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kao vanjski urednik radio je u više izdavačkih kuća; trenutno u Profilu uređuje biblioteku 'Velimir Visković bira za vas'.
Bio je stalni kritičar i kolumnist vodećih hrvatskih i jugoslavenskih novina i magazina: Vjesnik, Danas, Oko, NIN, Politika, Vijenac, Feral Tribune, Aktual i dr. Tiskao je knjige Mlada proza (1983), Pozicija kritičara (1988), Pripovjedačko djelo Slavka Kolara (1996), Umijeće pripovijedanja (2000), Sukob na ljevici (2001), Krležološki fragmenti (2001), U sjeni FAK-a (2006), Rat za enciklopediju (2015) te antologiju Nova hrvatska proza (1988).
Iz knjige:
'Tako mi je, recimo, Igorova udovica Slavica ispričala cijelu priču o njihovu posljednjem danu, koji uključuje i posljednji ručak. Rekla mi je pritom kako je Igor kazao na kraju ručka da tako dobre školjke, koje su upravo jeli, zaslužuju čašu šampanjca. A popili su zapravo po čašu banalnog vina. Meni se u sjećanje, međutim urezao šampanjac koji je Igor poželio. I bez namjere da išta krivotvorim, spomenuo sam čašu šampanjca kao njegovo posljednje piće. Kad me Slavica upozorila na netočnost, nisam ništa mijenjao u tekstu; u biti nije velika razlika da li se radilo o vinu ili šampanjcu, ali lijepa mi je bila slika kako epikurejac Igor za svoje posljednje piće bira baš šampanjac (iako ga je samo poželio, a ne i popio).'
