Josip Mlakić iznimka je među svojim kolegama iz književnog svijeta. Ovaj pisac povučeno živi u bosanskohercegovačkom gradiću Uskoplju, radi kao inženjer, ne slika se stalno po novinama i ne piše kolumne u kojima nudi odgovore na sve muke postjugoslavenske tranzicije, nego ozbiljne i najčešće odlične romane koji mnogo više govore o stanju u kojem živimo. Među njima su 'Kad magle stanu', 'Živi i mrtvi', pretvoreni i u zanimljiv film, te povijesni roman 'Tragom zmijske košuljice', a za neke od njih je osvajao i najvažnije regionalne književne nagrade.

Nedavno mu je izišao novi roman, pod naslovom 'Ljudi koji su sadili drveće', a u izdanju VBZ-a, u kojem Mlakić razotkriva tragediju bivših ratnika i daytonskog mira u Bosni i Hercegovini. Odmah na početku naglašava da su mu važniji likovi od mjesta radnje, fiktivnog i neimenovanog gradića na granici između Hrvatske i BiH, a o svojim likovima odbija suditi, otkriva u razgovoru za tportal:

'Ne razmišljam o likovima kao izrazitim negativcima ili pozitivcima. Svaki u jednom trenutku može biti i jedno i drugo. Pisac treba zabilježiti, zapisati, ali ne smije arbitrirati. I, što je neobično važno, mora ih puštati da neprestano prelaze tu granicu u oba smjera.'

'Ljudi koji su sadili drveće' roman je koji se bavi posljedicama poraća. Danas se iz Bosne i Hercegovine često može čuti da je mir ispao gori od rata. Kakav je Vaš stav o tome?

To nije samo bosanskohercegovački specifikum. Postratna depresija nešto je što dolazi iza svakog rata i njezinu dubinu možemo mjeriti količinom izgubljenih iluzija. Svaka je izgubljena iluzija pad za stepenicu niže. Mi smo već odavno pokopali sve svoje iluzije. BiH je dubinski podijeljeno društvo. Usto, BiH je po mnogočemu izuzetak: mir nije riješio nijedan uzrok koji je doveo do rata iz kojeg su svi izišli kao gubitnici. Tako da je naš mir, ustvari, svojevrsni nastavak rata, očajnički pokušaj svake strane da u sudačkoj nadoknadi zabije gol. Međutim, naša sudačka nadoknada traje kontinuirano već petnaest godina. Ovih je dana objavljena zajednička esejistička knjiga Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića. Njezin naziv je 'Budućnost nezavršenog rata'. Sam njezin naslov može poslužiti kao odgovor na Vaše pitanje.

Iako na prvi pogled ne izgleda tako, ova su dva romana jako bliska po svojoj temi. Ta povijesna izmještenost tek je mimikrija. Biram one teme koje me se tiču, o kojima imam što reći, odnosno o kojima mislim da imam što reći. Stil pripovijedanja nameće kompozicija romana ili određene cjeline. Nikada ne započinjem pisati jednu cjelinu, a da do kraja ne razradim njezinu strukturu. A moj prethodni roman, 'Tragom zmijske košuljice', svojevrsni je hommage Ivi Andriću, tako da sam stil pripovijedanja prilagodio i tome.

Jedan je od važnih toponima u romanu lokalna tvornica Pobjeda. Danas je, naravno, to ime bolno ironično. Čini li Vam se da je i jedan od većih tereta bosanskohercegovačke sadašnjosti sjećanje na bolju prošlost?

Prije bih rekao da se radi o sjećanju na retuširanu prošlost. Taj vid sjećanja postoji svugdje. Međutim, i tu je rat odigrao presudnu ulogu. Stvorio je svojevrsni kontrast. Sada ta bolja (retuširana) prošlost izgleda neusporedivo ljepša i bolja nego li je uistinu bila. Postoji kod Ive Andrića jedan izvrstan pasus na ovu temu. Na priče o boljoj prošlosti jedan njegov književni fratar odgovara ironično, otprilike, kako je prije bilo bolje, a najbolje je ono što se nikada nije ni dogodilo.

U prvi ste plan izbacili muškarce i njihovo nesnalaženje u sadašnjem vremenu, no žene se čine kao veće žrtve, koje tiho pate u pozadini. Imate li nekad namjeru detaljnije opisati ono s čime su se žene suočavale tijekom rata i s čime se suočavaju danas? Mislite li da ste, recimo to tako, mačo pisac?

Ne, nisam mačo pisac. Naprotiv. Ja bih tu tezu okrenuo na glavu: mačo pisac vjerojatno misli da može pisati iz ženske perspektive bolje od žena. Ja tako ne mislim. Pitanje pripovjedačke perspektive jest, prije svega, stvar odgovornosti i vjerodostojnosti, a ne nekakve lažne, nabildane nadmoći. Apsolutno se slažem s činjenicom da su žene veće žrtve u ratu od muškaraca. Međutim, hrvatska književnost dala je cijeli niz izvrsnih djela na tu temu, i to upravo iz ženske perspektive. Spomenut ću Aleksandru Kardum, Ivanu Simić Bodrožić, Ivanu Sajko. Međutim, igrom slučaja, moj sljedeći roman, koji je već kod urednika Vladimira Arsenijevića, priča je koja se dotiče rata, i ispričana je iz dvostruke, ženske perspektive.

Redovito objavljujete, otprilike svake dvije godine nova knjiga. Kritika Vas cijeni, no Vi ste ipak nekako izvan onoga što se u Hrvatskoj naziva književna scena. Nedostaje li Vam to ponekad ili smatrate da Vam zemljopisna udaljenost od većih gradova omogućava koncentriranje na pisanje?

Sad bih ja trebao upitati što se danas uopće podrazumijeva pod pojmom hrvatska književna scena. Književnost je u medijima postala nepoželjna, književna kritika incident, knjiga je nogirana s televizije. Pojedini mediji uspostavili su vlastite sustave vrijednosti po principu moje novine, televizija, moji sustavi vrijednosti, bez obzira na stvarno stanje, po onom thompsonovskom principu Ivanova livada, Ivanova trava. Ne, ništa mi od toga ne nedostaje. A što se tiče koncentracije na pisanje, svejedno mi je gdje se nalazim. Svaka priča koju pisac ima u glavi jednom će biti ispričana. Bit je u tome imate li ili nemate što ispričati, bez obzira na to gdje živite.

Berlin je tu iz jednostavnog razloga, zbog Wendersova 'Neba nad Berlinom'. To je jedan od kultnih filmova moje i nešto starijih generacija. Na to sam indirektno ukazao i u romanu: ženski lik, Sanja, koja se vraća iz Berlina radila je u ljevaonici mesinga, i izrađivala je, između ostalog, i mesingane anđele. Asocijativni je niz vrlo štur i jednostavan: Berlin, anđeli, Wenders.

Klimaks romana opisujete iz više različitih perspektiva. Uopće se poigravate s perspektivom pripovijedanja. Je li to još jedan način da čitatelju približite izgubljenost svojih likova u vremenu u kojem žive?

Da, to je jedan od razloga, jedan od načina da se ta izgubljenost podcrta. Drugi je podsjećanje na žanr vesterna, romana koji su u mojoj mladosti bili enormno popularni. Međutim, u hrvatskoj književnoj memoriji o tome nema ni riječi. Svi su čitali Handkea Žižeka, Canettija, a nitko 'Laso' romane ili Doca Hollidaya

U jednom momentu u romanu spominjete 'Tvrđavu' Meše Selimovića. Je li to pokazatelj Vašeg književnog ukusa i mogućeg utjecaja pri pisanja romana 'Ljudi koji su sadili drveće'? S obzirom na to da je i Ahmed Šabo, glavni lik u 'Tvrđavi', bio bivši ratnik...

Tvrđava se u kontekstu romana i spominje zbog prošlosti Ahmeda Šabe, zbog uvodnog dijela romana koji govori o povratku glavnog lika iz jednog od tursko-ruskih ratova. Ne radi se toliko o utjecaju, koliko o književnom ukusu. Ipak, Meša je za mene prvenstveno pisac monumentalnog 'Derviša i smrti', a tek potom 'Tvrđave'. Jedan od likova mog romana, Doktor, stvorio je neku svoju, kako je on zove, literarnu apoteku, odnosno metodu liječenja psihe knjigama. U jednoj takvoj apoteci 'Tvrđava' je neizostavna.