U najavama za predstavu 'Policija' spominje se motiv apsurda kao jedna od bitnih karakteristika priče. U čemu se on najviše vidi?

Taj Mrožekov tekst svakako ulazi u kategoriju teatra apsurda, no stvarnost je ponekad toliko apsurdna da nadmašuje teatar apsurda. Zbog toga nismo išli na potenciranje apsurda jer ta realnost odveć kuca na naša vrata. Motiv apsurda u 'Policiji' ogleda se u mračnoj viziji budućnosti: država je toliko idealna, a građani toliko lojalni i odani vlasti da represivni aparat u takvom savršenom društvu gubi funkciju. Policija više nema koga hapsiti jer nitko ne govori ništa protiv nje. Da bi vlast opstala, prisiljena je proizvesti neprijatelja. Budući da ga ne može naći drugdje, treba ga fabricirati i pronaći u vlastitim redovima jer jedino tako mehanizam tog represivnog sustava može i dalje funkcionirati. Bit priče je u tome što šef policije hapsi hijerarhijski niže rangiranog policajca koji se mora odreći vlastite slobode zbog opstanka policije. Možda bi to u nekom drugom društvu djelovalo kao teški apsurd, no danas to prepoznajemo u našoj svakodnevnici.

Mrožekova satira 'Policija' usmjerena je prvenstveno na kritiku komunističkih totalitarizama. Koliko nam je taj tekst danas blizak i aktualan?

Silno je zanimljiv i aktualan. Nastao je 1958. u komunističkoj Poljskoj, za vrijeme blokovske podjele svijeta na Istok i Zapad, ali se referira na sve ostale totalitarizme i države u kojima postoje represivni aparati. Također, tekst na ciničan način kritizira birokraciju koja postoji i danas u svakom europskom društvu temeljenom na liberalnom kapitalizmu. Drama se temelji na premisi 'kad nema neprijatelja, treba ga izmisliti' i u toj sjajnoj paradigmi najbolje se vidi poveznica s današnjim vremenom. Ta ideja i danas funkcionira do boli. U doba nastanka teksta neprijatelj je bio koncizan i bilo ga je moguće zemljopisno odrediti, a postmoderno vrijeme traži i postmoderne neprijatelje. Idealan neprijatelj je terorizam zato što je nevidljiv i ne može se locirati, pa zato uvijek moramo biti spremni. Terorizam je idealan za fabriciranje sukoba i stvaranje atmosfere straha i histerije, što potvrđuju događaji na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi, na istoku Europe te izbjeglička kriza koja se direktno referira na fabricirano Arapsko proljeće, koje je rezultiralo migracijskim valom. Zbog straha, a u ime sigurnosti, ljudi su spremni odreći se mnogih stvari za koje su se stoljećima borili, poput humanizma i sloboda, i zato se ta atmosfera stalno potiče. Aktualan je i što se tiče Hrvatske: dopremijer nam je tajni policajac, a glavni prijepor između Mosta i HDZ-a, tj. Domoljubne koalicije bilo je upravo Ministarstvo unutrašnjih poslova, no naša stvarnost je toliko apsurdna i blesava da je čak i ovakav teatar apsurda ne može preduhitriti.

Jeste li intervenirali u Mrožekov tekst kako biste ga 'preveli' u današnje vrijeme ili prilagodili hrvatskoj situaciji?

Minimalno, mijenjao sam tek tu i tamo pokoju riječ. Mrožekov tekst je punokrvna satira, vrlo politizirana i duhovita, dakle humor nije na razini 'sise i guzice', nego puno ozbiljniji te grebe ispod površine. Vrlo je aktualan, tako da sam samo nekim redateljskim postupcima naglasio aktualnost priče, no inteligentni ljudi shvatit će sve bez puno riječi. Inače nisam poznat kao redatelj koji osobito štuje nečiji tekst, bez obzira radilo se o Shakespeareu, Mrožeku ili Peri Periću, no u slučaju 'Policije' zaista se radi o vrlo kvalitetnom tekstu koji odlično funkcionira i u naše vrijeme. Taj sam tekst već radio kao ispit na Akademiji prije desetak godina i, s obzirom da pamtim njegovu svježinu i aktualnost, ponudio sam ga Kerempuhu, pogotovo zato što je preko naše zemlje nedavno prošao izbjeglički val.

Kako komentirate sukob u Hrvatskom društvu dramskih umjetnika, koje je nedavno napustio veći broj članova s obrazloženjem da se udruženje nije na adekvatan način očitovalo u slučaju prijetnji smrću Nini Violić?

Mislim da je pismo, koje je donedavni predsjednik Slavko Juraga uputio članovima, bilo nepotrebno i prilično glupo, a bilo je i krivo sročeno. Ispalo je kao svojevrsno ograđivanje od recentne situacije, kojim se na neki način prijetilo članovima da ne bi trebali iznositi svoje stavove. Možda bivšem predsjedniku to nije bila intencija i vjerojatno nije imao zlih namjera, no u svakom slučaju to pismo nije trebalo izaći. Cijela ta prepiska bila je naporna i dosadna. Mislim da se članovi Društva trebaju kačiti oko pametnijih i važnijih stvari koje se već godinama zanemaruju. Društvo se već odavno polariziralo i možda je ovo bio samo okidač za neke članove da izađu iz njega. To udruženje uopće ne doživljavam kao društvo koje štiti moje interese i ne smatram se njegovim članom. Formalno nisam istupio iz Društva niti sam ga demonstrativno napustio htijući to predstaviti kao veliki čin otpora. Svoj otpor i stav bolje ću pokazati svojom radom.

Kako ocjenjujete novog ministra kulture i ideološku polarizaciju koju su izazvali njegovi kontroverzni stavovi među kulturnjacima?

Mislio sam da je on uvjereni ustaša i prava Handžar divizija, da je muško i da stoji iza svojih stavova, a onda se posrao sam po sebi onom izjavom, kojom se kao ogradio da je protiv ustaških zločina i slično. Mislim da je njegovo puno pravo da bude klerofašist, kao što je i moje puno pravo da budem komunist, anarhist, apolitičan ili klerofašist, jer je to stvar osobnog izbora, slobode govora i slobode mišljenja, i u tome ne vidim nikakav problem. No problem je u tome što on kao takav, naravno ako je dosljedan u toj ulozi, a pokazuje da nije, teško može biti ministar kulture. Ako je dosljedan u toj ulozi, onda ne može dopustiti današnji oblik kulture koja kao jednu od svojih sastavnih postavki sadrži slobodu jer je to oprečno njegovom ideološkom opredjeljenju, a time je u opreci i s onim čime bi se trebao baviti.

Što mislite, zašto je Vlada odlučila postaviti upravo Hasanbegovića za ministra kulture?

To mi sve izgleda kao golemi smrdljivi spin. Imam dojam da se namjerno stavlja u prvi plan evidentno nekompetentna osoba koja nema nikakve veze s kulturom jer nikada nije obnašala neke funkcije u sektoru kulture, niti poznaje milje, ljude i problematiku, bez obzira radilo se o likovnoj, kazališnoj, plesnoj ili filmskoj umjetnosti. Dakle on je potpuni anonimus, a s druge strane ima jak ideološki predznak. Mislim da je takva osoba postavljena zato da bi se radikalizirala retorika i da bismo se ponovno bavili ustašama i partizanima, a ne kulturom, odnosno da bi se fokus prebacio s bitnog na ideološko. Naime, kultura se u predizbornim govorancijama uopće nije spominjala više od godine dana, ni na ljevici ni na desnici, što pokazuje da kultura nikoga ni ne zanima. Ministarstvo kulture svi su šutali, pokazujući da taj resor nitko nije htio, što govori da smo mi narod koji kultura uopće ne zanima. U tom kontekstu izbor takve osobe za ministra kulture čini mi se kao mazanje očiju dok se na drugoj strani događaju puno važnije stvari, poput novog zaduživanja, činjenice da imamo premijera koji ni od koga nije izabran, a istodobno je direktni predstavnik krupnog kapitala, dok je ministar financija kao predstavnik Todorićevog kapitala direktno involviran u način na koji ćemo oblikovati financijsku politiku zemlje. To nisu benigne stvari, to je srž, a ne Hasanbegović. Koga zanima kultura? Pa mi smo narod koji se može zapaliti jedino oko pitanja ustaša i partizana.

Što možemo očekivati od takvog Ministarstva kulture? Evo, Frljić je upozorio da je fašizacija društva time dobila i svoj formalni okvir. Mislite li da će ministar, naravno ako ostane na tom položaju, uspjeti podići budžet za kulturu?

Mislim da Hasanbegović neće ostati na toj funkciji. Ponavljam, to je spin kojim se skreće pozornost javnosti s bitnih tema na ideološke prijepore i vjerojatno ćemo na tom spinu dočekati Anu Lederer kao ministricu kulture. No ona je također katastrofalan izbor za tu funkciju, od povezanosti s nepravomoćno osuđenim Ozrenom Prohićem pa do njezinog rada u HNK-u, koji je dovoljno govorio o njoj kao intendantici. Ljudi će reći: 'O, ministar je kulturnjak', no realno ćemo imati isti problem, samo s manje upitnom ideološkom preferencijom. Stoga, nemojmo se zavaravati! Osim toga, treba reći da ni SDP i njegova koalicija Hrvatska raste nisu baš bježali od ideoloških tema. S obzirom na potpun izostanak gospodarskih i ekonomskih sadržaja, i jednima i drugima je odgovaralo da se bavimo ideološkim temama i pitanjem polarizacije društva te ćemo opet prebrojavati krvna zrnca i svrstavati se prema tome je li nečiji djed bio u ustašama ili partizanima. Očito je to, osim nogometa i ćirilice, jedini eros koji se događa u životima ljudi. To je retrogradno i događa se zbog nedostatka sadržaja i obrazovanja, a obrazovanje je užasno važno za opstanak i razvoj svakog društva, pa trebamo pažljivo promotriti kakvim sadržajima educiramo djecu. U povijesnim udžbenicima treba postojati činjenična faktografija, ali također je važno kritičko sagledavanja svijeta i društva u kojem živimo. Povijest pišu pobjednici, ali način na koji se danas relativizira povijest je apsurdan.

U ZKM-u već u svibnju imate premijeru svog autorskog projekta 'Pad', u kojem se bavite povijesnim revizionizmom, danas iznimno aktualnom temom. O čemu je riječ?

U tom projektu, koji ima podnaslov 'Priča o izdaji', bavim se padom Vukovara i moralnih vrijednosti. Tekst je nastao prije nekoliko godina spajanjem dokumentarne građe s fabriciranim dramskim događajima, no niti jedno kazalište nije ga htjelo postaviti. Prvi dio, 'Jastrebov pad', temelji se na transkriptima Dedaković – Tuđman, a u drugom, 'Konačni pad', fabricirana je 1993. godina, kad se Zagreb nalazi u okruženju srpske vojske i zbiva se u podrumu na Gornjem gradu, u kojem u svom skrivenom uredu stoluje predsjednik. Ta me tema intrigira još od djetinjstva, kad sam vrlo intenzivno i dramatično doživio pad Vukovara. Mislim da je to tabu tema, koja nije do kraja obrađena i o kojoj se ne želi i ne smije govoriti. Kako se danas svi vole kleti, pa i Hasanbegović, koji polpotovski kaže da je Domovinski rat baza i nulta godina hrvatske države, imamo problem ako neke stvari ostaju tabui. Taj će komad svakako otvoriti neka pitanja na umjetnički način, što je nužno jer stvarnu katarzu nismo doživjeli. Nećemo je vjerojatno doživjeti ni kroz predstavu, no ja se osjećam pozvanim i dužnim da otvorim takve teme.