Andrej Nikolaidis (rođen 1974. u Sarajevu) i dalje je je jedan od najzanimljivijih regionalnih autora, pisac oštrog jezika i još oštrijih opservacija, moralist par excellence, čiji su romani poput ‘Mimesisa’ i ‘Dolaska’ obavezno štivo svakome tko se na ovim prostorima okrenuo i pogledao ljude oko sebe te nakon toga osjetio potrebu na sav glas vikati: ‘Koji vam je k….?!’ Njegov novi roman ‘Devet’ u osnovi pokušava dati neke odgovore na to pitanje, s time da su kod Nikolaidisa odgovori često još strašniji od pitanja koja postavlja.

Kako je ‘Devet’ objavljen u biblioteci Balkan Noir te je sada dostupan na kioscima diljem Hrvatske, odlučili smo postaviti Nikolaidisu kratka, hard-boiled pitanja, na koja su došli – začudo – i neki opširni odgovori, za što ovaj majstor sažetosti i nije uvijek u odgovarajućem raspoloženju.

Kako je došlo do vašeg sudjelovanja u biblioteci Balkan Noir? Jeste li možda čitali druge naslove i mislite li da postoje sličnosti u balkanskoj noir poetici?

Nazvao me urednik Kruno Lokotar i pitao imam li knjigu za novu biblioteku. U tom trenutku imao sam konture, zapravo i više od toga, novog romana o kojem nisam razmišljao kao o noiru. Bilo je tu međutim dovoljno noir elemenata. Najvažnije od svega: čak dvije fatalne žene. Jedna u koju je naš hard-boiled junak zaljubljen i druga, majka, za kojom on traga. Potom, želio sam raditi s Lokotarom. Prije svega zato što je on urednik koji, za promjenu, radi svoj posao. Kakva god da je knjiga 'Devet', ona je nakon njegovih intervencija bolja nego što je bila.

Od drugih naslova iz biblioteke čitao sam samo Emira Imamovića, a on je, kao i obično, odličan. Ostalo ne, nisam stigao. Radio sam na knjizi i čitao ono što mi je trebalo za taj tekst: Le Goffa, Freuda i Newtonovu 'Enciklopediju serijskih ubica', na primjer.

Koji su vaši omiljeni noir filmski autori ili djela, odnosno romanopisci? Jeste li možda nešto od nekoga posudili za 'Devet'?

Patricia Highsmith. To čak ni ne traži elaboraciju. 'Devet', koji je priča o paranoji i potrazi za skrivenim identitetom, međutim više nego njoj duguje Pynchonu i Sebaldu.

Koliko se u 'Devet' poigravate sa stereotipima žanra, a koliko ih slijedite? Glavni lik je 'prekaljeni, cinični novinar', ali ne odlazite u pravcu neke korupcijske afere nego obiteljske prošlosti...

Moglo bi se reći da se zapravo otkriva korupcija u obiteljskoj prošlosti... I nešto mnogo gore od korupcije.

Uopće ne razumijem fascinaciju našeg doba korupcijom. Ili razumijem, ali je ne dijelim. Čujte, neko je ljude uvjerio da su oni po prirodi dobri. Nismo. Čovjek je korumpiran u svojoj srži. Šta ćete onda naći tamo gdje su ljudi, u društvu, na primjer, nego korupciju? Srećko Horvat i ja imali smo sreću da prije koju godinu u Kotoru i Perastu nekoliko puta popijemo kafu s Giorgijem Agambenom... Drugo je pitanje koliko je on bio sretan zbog te činjenice... Kako bilo, u jednom trenutku nam je rekao: dobro, ne nalazite li nešto čudno u tome što u središtu civilizacije koja je u neprekidnoj, totalnoj borbi protiv korupcije, stoji banka, najkorumpiranija institucija u povijesti? Ovaj je sistem borbu protiv korupcije pretvorio u svoj džihad. Zlonamjeran čovjek bi pomislio da se sveti rat protiv korupcije vodi ne bi li se prikrile stvarne razmjere korupcije. Ratovi se u principu ne vode zbog proklamovanih ciljeva. Tako je od krstaških ratova pa do današnjih ratova za naftu i održanje američkog imperija. Vrlo često je rat tek eksternalizacija unutrašnjeg konflikta koji ne može biti riješen. Rat je najbolji lijek za svaku krizu. Rat je džinovski generator smisla. Kad rat počne, sve je posloženo u binarne opozicije, tu su neprijatelji, tu su izdajnici, stroj koji je štucao i gušio se ponovo besprijekorno radi.

Zbog čega tajne službe nisu toliko tematizirane u regionalnoj književnosti, kao što se to primjerice redovito čini u britanskoj (Le Carre itd.)? Je li Udba koju ste opisali u 'Devet' izmaštana ili povijesna pojava?

Mnogi naši pisci vjeruju kako se, na primjer, rat u Bosni ne može razumjeti ako ne poznajete Andrićev opus. Molim vas... Ja bih se ipak, prije nego na Andrića, oslonio na arhive Udbe. Budući da im nemam pristup, tu je fikcija. Napravio sam čitavu paranoičnu konstrukciju. Ali kao što kažu: to što sam paranoičan ne znači da me ne prate.

Historija je pobjednikova fikcija, tako vjeruje junak romana 'Devet'. Zato se u tom romanu mašta i povijest prepliću i stapaju, nestaje svaka granica između njih.

Kakvo je vaše iskustvo s tajnim službama - imate li ga?

Vrlo vjerovatno. Ali ako je služba tajna, ne možeš znati za nju i vlastito iskustvo s njom, inače više nije tajna. U Miloševićevoj Jugoslaviji bile su vrlo popularne razne teorije zavjere. 'Državna istina' o stvarnom razlogu sankcija protiv Jugoslavije glasila je: 'vatikansko-kominternovska zavjera'. To je bilo genijalno: Vatikan i Kominterna zajedno protiv Srba i Crnogoraca? Potom smo imali i 'zelenu transferzalu', islamski tajni plan o osvajanju Evrope. Pa smo onda mi od Hrvata preuzeli ulogu 'predziđa kršćanstva': tvrdilo se kako mi, eto, Evropu branimo od islama, a ona nam uzvraća sankcijama. Takvo je okruženje pogodovalo raznim luđacima. Jednom me je, čitavu noć, neki mladi čovjek ubjeđivao da on zna tajni plan CIA-e o razbijanju Jugoslavije. Ponavljao sam mu: čuj, kakav je to tajni plan ako ti, niko i ništa, u ovoj vukojebini, znaš za njega?

Poslije sam čuo da se ubio. Nadam se da je to učinio u najboljoj namjeri.

Zbog čega ste u priču uključili i zločine u Višegradu i smatrate li to osjetljivom građom? Ili je krimi roman itekako mjesto za razračunavanje s ratnim zločinima?

Postoji u romanu bosanski inspektor koji misteriozno nestane. On tvrdi kako su ratni zločini u Višegradu poslužili kao paravan za okultna ubistva iza kojih stoji surova i moćna organizacija. Tvrdi još kako je rat idealno okruženje za prikrivanje te vrste zločina: u moru ratnih zločina oni okultni neće biti primijećeni. Neka će ih statistika zahvatiti, ali će pogrešno biti smatrani zločinima motiviranim etničkom ili vjerskom mržnjom. Ratnim sam se zločinima bavio u desetinama ili čak stotinama svojih novinskih tekstova, i naučio jedno: s njima se ne možeš razračunati.

Kada u zaplet uključite okultno, uvijek imate mogućnost ponuditi na kraju i takav rasplet. Jeste li pazili da 'Devet' ostane povezan s društvenom realnošću koju tematizirate, odnosno koliko ste balansirali između različitih elemenata narativa?

Okultno stoji kao mogućnost. Kao vrlo nelagodno objašnjenje društvene realnosti. Koje međutim nije podržano čvrstim dokazima. Ti u Đavola i ne vjeruješ, kaže naš junak u jednom trenutku sebi. I nastavlja: ali to što ja ne vjerujem, to što znam da Vrag ne postoji, ne znači da u njega nisu vjerovali oni, nije vjerovala ona. Otkad je to što nečega nema razlog da se u ime toga ne živi i ne ubija? Ono čega nema, a u što vjeruju, proizvodi posljedice kudikamo stvarnije od onoga čega ima, no u to niko ne vjeruje. Šta je historija svijeta, ako ne historija prolivanja krvi u ime duhova nacije i vjere, aveti kulture i identiteta?

U jednom trenutku romana se kao kulisa radnje pojavi i javna rasprava Srećka Horvata i Slavoja Žižeka. Postmodernizam, zezancija, što?

Lik uđe u Conway Hall. Ondje su Žižek i Horvat zaista nastupali, promovirali zajedničku knjigu 'Što Evropa želi?'. To je dio njegove paranoje: nisu sporni fakti na kojima zasniva svoju konstrukciju, nego način na koji te fakte interpretira. Zato on svoju teoriju podupire i fotografijama: no ni one ne dokazuju ništa. Tim prije što, kako roman odmiče, čitalac ima dobre razloge da posumnja u sve što narator kazuje. Nešto može biti točno, ali ne i istina. Na toj razlici počiva čitav roman 'Devet'.

U potrazi za kakvom majkom jest vaš glavni lik? Nije baš tip Stojanke Majke Knežopoljke. Iako je zapravo odsutna, taj lik majke je prilično fascinantna pojava u našoj književnosti...

On tokom romana povjeruje da je njegova majka bila ubica jugoslavenske tajne službe. Da je, kada je ona nestala, nedugo nakon njegovog rođenja, Služba preuzela staranje o njemu. I stvorila čitavu njegovu lažnu porodičnu historiju. Ona je dakle upravo suprotnost Majci Stojanki. Ona ne oplakuje svoje, nego ubija tuđe sinove. Meni je ta Kulenovićeva pjesma, inače, oduvijek išla na nerve. Skoro koliko Njegoš.

Zbog čega je protagonist toliko znatiželjan oko vlastitog porijekla? Što ga vodi u istragu u kojoj saznaje mnogo više nego što bi želio?

To vam ne mogu reći jer se to otkriva na kraju. Sad kad je intervju okončan, i kad sam vam svašta izbrbljao, odlučio sam biti tajnovit kao Pynchon.