Igor Mandić je u proteklih desetak godina očevidno odlučio podvući račun svojeg života, pa se u autobiografskim knjigama 'Sebi pod kožu' iz 2006. i 'U zadnji čas' iz 2009. otvoreno bavio svojim privatnim i profesionalnim životom, otkrivajući i ono posve intimno, što se možda u posebnim trenucima može izreći najbližem prijatelju, ali u javnom kontekstu može poprimiti obol vulgarnosti i ekshibicionizma. No, zahvaljujući Mandićevu izvrsnom pisanju, i ono najbolnije isporučeno je u plemenitom tekstu, koji nije nužno za njegova autora bio oslobađanje, ali je drugima ponudilo užitak čitanja i djelomičnog razumijevanja Igora Mandića, vječnog bad boya prvo jugoslavenske, a onda hrvatske kulture.

Osim ogromnog znanja i raskošnog stila, Mandić se od sviju uvijek izdvajao po tome što je znao pronaći i zadržati neovisnu i singularnu poziciju u javnom životu, što je rijetkost u društvima koja naginju kolektivitetu, pa bio on proleterski ili nacionalistički. Kod njega nikad nije postojao nekakav 'mi', sve je uvijek bilo jedno veličanstveno 'ja', čiji egoizam daleko nadmašuje sposobnost izdizanja iznad pomodnosti ili općih stavova koji su uvijek kod nas najkurentnija roba.

'Oklop od papira' pokriva period od nekoliko desetljeća te jasno prikazuje da se Mandić vrlo rano u svojoj spisateljskoj karijeri etablirao kao dio mainstreama, ali tako da bude njegov dežurni kritičar i, kako se to danas kaže, mučki provokator, čime je nemjerljivo zadužio hrvatsku kulturu. Jer, uvijek postoje tisuće i tisuće onih koji nikad neće reći ništa što bi ikoga uzneimirilo, koji će se izuzeti iz pozicije da u drugima pobude spoznaju i neugodu, nego će muzicirati u skladu s kolektivnom podsviješću ovog ili onog napaćenog naroda (jer što taj divni i superpošteni narod može ikad drugo biti nego napaćen?!). Zato su apartne pojave poput Mandića, koji će i danas stati u obranu lika i djela Dobrice Ćosića, tako dragocjene, jer je vrijednost manjinske pozicije intelektualno uvijek veća od bilo kakvog common sensea

Prvi tekst koji je Mandić izabrao za 'Oklop od papira' jest njegov osvrt na 'duhovnu autonomiju suvremene hrvatske književnosti' iz 1966, objavljen u Telegramu, u kojemu se odmah konstatira da dotične – duhovne autonomije, a ne ipak književnosti – nema. Pitanje je koliko bi se danas uopće mogao napisati drugačiji tekst na istu temu, jer Mandićeve teze i zaključci vrijede i danas. Ne čudi stoga ono što hrvatska desnica vidi kao Mandićevu srbofiliju ili jugonostalgiju, a zapravo je potreba iznimnog intelekta za širim horizontima, koje je kontekst njegova života usmjerio prema Beogradu, gradu koji je nekad bio svjetska metropola baš koliko danas nije.

Tekstovi i intervjui koji pokrivaju socijalističko razdoblje u tonu se i drčnosti stava ne razlikuju pretjerano od onoga kako Mandić govori i piše s dolaskom famozne demokracije, koja se pokazala kao brutalno efektivno sredstvo razotkrivanja siromaštva duha mnogih koji su komunističku cenzuru uzimali kao izgovor za svoju šutnju. Ispostavilo se da je sloboda govora donijela spoznaju da većina zapravo i nema što za reći, nego će – samo po novoj matrici, sada nacionalizma – ponavljati stavove i fraze službene politike, glumeći pritom vlastito promišljanje o stvarima. S Mandićem je baš obratno, jer svaki je njegov stav isključivo i samo njegov, kao što je i svaka rečenica njegovo čedo, promišljen porod uma, a ne nakupina floskula i doskočica opće prakse.

Kako je sam više puta najavio, Igor Mandić je s pisanjem prestao između ostaloga i zato što više nije imao gdje pisati, jer njegov svijet novina od papira polako nestaje. Tako je, ako ćemo mu povjerovati, ova posljednja knjiga 'Oklop od papira' i nekrolog jedne velike spisateljske i intelektualne karijere, koja je Hrvatskoj i njenoj kulturi dala mnogo više nego svi oni koji su pisali u stavu mirno s desnom rukom na srcu.