Rakan Rushaidat je glumački vulkan kojem treba netko drugi reći kad je dosta jer je spreman izgorjeti za ulogu, za jedne vrsni komičar, a za druge nesuđeni dramski prvak. Već nekoliko godina zaposlen je u Gradskom kazalištu Trešnja, kamo je došao nakon inicijacije u crveno-crnom kazalištu iz Ilice 208 te brojnih izleta u produkcije drugih kazališta, kompanija i nezavisnih projekata. Takvi angažmani izvan matičnog kazališta traju i dalje, jer Rakan Rushaidat igra i u 'Kaubojima' i u 'To samo Bog zna', a ima ga i na filmu. Ove godine na Puli bio je u dva namijenjena dječjoj publici: 'Duhu babe Ilonke' i 'Koku i duhovima'.

Toliko uposlen da mora imati posebnu osobu za sređivanje termina, on zaista jest i tata tromjesečnjaka, što njegov prvi samostalni izlazak na pozornicu čini posebno traumatičnim iskustvom i – prije premijere.

Došlo je, dakle, vrijeme i za monodramu, takozvani glumački poslijediplomski ispit?

Da, inicijativa je moja jer sam se želio okušati u toj samurajskoj disciplini koja me uvijek privlačila. Bojao sam se da nemam iskustva i koncentracije za to, ali sam ipak odlučio pokušati. Imao sam par ideja i sam, ali još nemam hrabrosti za puno autorstvo jer nisam zadovoljan onime što pomalo pišem, a nisam baš znao kojeg bih dramskog pisca angažirao da zajedno nešto napravimo. No diplomirao sam upravo s monodramom, posložio sam rane dnevnike Miroslava Krleže, iz vremena kad je bio u vojnoj školi u Budimpešti, u monodramu koja se mogla shvatiti i kao prenesena kritika Akademije same. Ispalo je to simpatično, komisiji se svidjelo, i mislio sam da će mi to biti prva prava, moja monodrama. Ali, s druge strane, danas mi se učinilo malo pretenciozno raditi Krležu, jednostavno nisam pronašao pravi razlog. Zato sam se obratio Romanu Šuškoviću, koji ima iskustva s 'Münchhausenom' Vilija Matule. On mi je ponudio tekst koji je europski hit, a ujedno je i aktualan u osobnom smislu, s obzirom da sam u međuvremenu zaista i postao otac. Islandski glumac Bjarni Haukur Thorsson napisao je monodramu iz vlastitog iskustva o prvoj trudnoći njegove supruge, koja je kasnije odigrana nebrojeno puta ne samo na Islandu nego i u cijeloj Europi. U suradnji s autorom malo smo promijenili tekst, prilagodili ga hrvatskom zdravstvenom sustavu, običajima i sličnom. Forma je ostala ista, velika većina teksta je izvorna, mi smo samo ubacili par scena. Pozvali smo Borisa Kovačevića da to režijski posloži, Damir Klemenić mi je pomogao oko pokreta, a Pavlica Bajsić dramaturškim sugestijama. I sad ostaje još samo premijera.

Zvuči kao tipična eksitovska kolaboracija...

Da, EXIT je bio idealno mjesto za ovu predstavu, kao da je za njega i napravljena. Prazna scena, hrpa likova, jedan glumac i jedna fotelja.

Monodramu često zamjenjuju sa stand-up komedijom. Spajaju li se ta dva žanra u ovoj predstavi?

Tekst je 90% stand-up, i to čisti. Nama je ipak bila želja da to pomaknemo prema kazališnoj predstavi. Mene je forma stand-upa uvijek zanimala, čak sam jednom i najavio da ću izaći na pozornicu sa Željkom Vukmiricom kad je to radio na Gornjem gradu, ali sam se u zadnji čas predomislio i pobjegao glavom bez obzira. Sad ću probati, obećavam.

Nikako se ne možete maknuti iz EXIT-a, bez obzira na stalni angažman u Trešnji. Od 'Istoka' kad ste se zagrebačkoj publici predstavili kao glumac, pa sve do 'Kauboja' koji vjerojatno nikad neće prestati igrati. Što vas veže uz to kazalište?

Matko Raguž je, uza sve krize identiteta, uspio stvoriti kazalište koje ima status provjerene kvalitete i publiku koja zna da će dobiti ono po što je i došla. Drago mi je da on i dalje gaji tu tradiciju glumačkog teatra, uzima ljude koji završe Akademiju i ne znaju još što bi zaista radili i s njima ulazi u projekte. Time i dosta riskira, ali bez rizika ne mogu nastati predstave kao što je 'Kako misliš mene nema!?' u kojoj su Filip Juričić i Amar Bukvić u režiji Ivice Boban napravili sjajan posao. Zagreb je jako sretan što ima EXIT. Meni je, osobno, 'Dekadencija' s Natašom Lušetić i Vilijem Matulom bila zaista formativna. Kad sam to vidio znao sam zašto želim biti glumac. Naravno, tad je bilo i zlatno doba ZKM-a, pa su nam i njihove predstave nešto značile, ali 'Dekadencija' je meni bila ona koja je ostavila najdublji trag. Takav dojam čovjeku ostane do kraja života i zato se može reći da sam bio eksitovac prije nego što sam počeo raditi tamo.

Ta vrsta grupiranja po poetici nastavila se i u Trešnji, gdje je ravnatelj Saša Anočić, a ansambl njegov uobičajeni glumački izbor. Koje su sličnosti, a koje razlike između Trešnje i EXIT-a?

Anočić je otvorio vrata Trešnje različitim ljudima, ali to ne ide tako lako. Trešnja nema slobodu kakvu ima EXIT i ne može je imati jer njezin repertoar ipak, htjeli mi to ili ne, ovisi o školskim programima, lektiri, ukusu profesorica i pedagoginja. S druge strane, i EXIT mora raditi komercijalnije jer mora imati publiku. Ima nekih sličnosti, ali ima i puno razlika. Bilo kako bilo, zadovoljan sam u Trešnji, radimo jako puno, imamo čak i dramski i plesni studio, provodimo u kazalištu cijele dane. Ponosan sam i nemam nikakav kompleks što sam u kazalištu za djecu. Još neko vrijeme. I u Trešnjinom ansamblu, koji je prije nekoliko godina izgledao kao 'dream team', bilo je otpadanja u ljudstvu. Darija Lorenci i Bojan Navojec otišli su u HNK, Živko Anočić u Gavellu... Mislim da je to OK. To i jest smisao ugovora na dvije godine koje svi potpisujemo, ali većina ljudi želi ostati u jednom kazalištu do penzije. Dobro je da ljudi cirkuliraju, nema potrebe da svi budu na istom mjestu. Ja još nemam potrebu napustiti Trešnju. Štoviše, čini mi se tek da smo na pola puta.

Imate li želju za ozbiljnijim repertoarom?

Mislim da smo super posao napravili u 'Mrzim istinu' Olivera Frljića. To je dramska predstava jednake kvalitete i težine kao da igramo nekog Čehova u HNK ili Gavelli. Osim toga, igrao sam dosta u režijama Paola Magellija, na Sceni Gorica i u Gavelli, pa i na Brijunima Molièreovog 'Don Juana'. Ako čovjek ima želju za time, to će se i dogoditi. Ne patim od toga što nisam odigrao Hamleta, meni je sasvim dovoljno i to što sam odigrao Dragana Frljića.

Tu ste počeli s ulogama oca, nastavak je 'Ja, tata!'. U međuvremenu ste igrali i u filmovima za djecu, koji u Hrvatskoj doživljavaju ponovni procvat. Kakav je osjećaj biti u takvim projektima?

Bilo je pokušaja snimanja domaćih filmova za djecu i ranije, ali nisu baš uspjeli. A svi se sjećamo, na primjer, 'Vlaka u snijegu'. Danas se moraju snimati takvi filmovi da bi se današnji klinci mogli nečega sjećati. Redatelj Danijel Kušan je u 'Koku i duhovima' napravio pun pogodak, između ostaloga i zato što je dočarao svijet prije tranzicije koji današnjim klincima izgleda potpuno nevjerojatno, dok nas starije puca na nostalgiju. Takvi filmovi su potrebni, trebao bi biti jedan barem svake dvije godine. Jasno mi je da su filmski redatelji donekle i prisiljeni baviti se nekim temama koje će im donijeti uspjeh na inozemnim festivalima i sredstva za sljedeće projekte, ali treba biti i ovoga. Jedan od glavnih razloga zašto sam pristao raditi i 'Duh babe Ilonke' i u 'Koka' je upravo taj što su to filmovi za djecu.

Pored svih tih izleta, u Trešnji pripremate novu predstavu prema tekstu Dore Ruždjak i Saše Božića 'Rent a friend'. O čemu je riječ?

Tekst se bavi novom generacijom klinaca koji vise pred kompjutorima većinu vremena, koji su u Facebooku i svim ostalim stvarima. Zapravo, to je tekst o samoći. Postavlja ga beogradska redateljica Anja Suša i premijera bi trebala biti početkom studenoga. Ne mogu ništa više reći jer još duboko kopamo po tekstu.