U zadnjih nekoliko godina izložba T-HTnagrada@msu.hr isprofilirala se u jednu od najznačajnijih domaćih smotri suvremene vizualne umjetnosti. Uz respektabilne novčane nagrade koje se dodjeljuju (75.000 kuna za prvu, 70.000 za drugu i 65.000 kuna za treću nagradu te 15.000 kuna za nagradu publike) izložba nastoji predstaviti relevantan presjek domaće suvremene umjetnosti. Koliko se u tome uspijeva, vidjet će se već za nekoliko godina kada se od otkupljenih radova formira zbirka MSU/T-HT-a te se usporedi s drugim zbirkama domaće suvremene umjetnosti.

Peta izložba T-HTnagrada@msu.hr donosi radove 35 izabranih i 5 pozvanih umjetnika koji su, prema riječima šesteročlanog žirija, izabrani prema kriteriju koji bi najviše razveselio bivšeg ministra znanosti, izvrsnosti.

No, što je i tko je izabran?

Generalno govoreći, na izložbi su zastupljeni umjetnici svih generacija, a što se tiče umjetničkih medija, najmanje je zastupljena skulptura, radom Dražena Vitolovića, dok izložbenim prostorom dominiraju TV plazme, LCD projektori, monitori, zvučnici, slušalice.

S obzirom na temu, radovi bi se mogli uvjetno podijeliti u nekoliko grupa: govor u prvom licu, dijalog s drugim, narativnost, memorija, kritika društva, priroda i kultura, mapiranje grada, intermedijalnost, a zanimljivo je da se nekolicina umjetnika starije generacije na izložbi predstavlja u medijima koji nisu njihov primaran umjetnički izričaj.

Tako se fotograf Mio Vesović predstavlja kao autor spontano nastalog video rada, arhitekt Tomislav Pavelić umjetničkom instalacijom, slikar Željko Kipke narativno konstruiranim filmom o izmišljenom gradskom trgu, a Damir Bartol Indoš, iako je poznatiji kao plesač suvremenog plesa i performer, na izložbi se predstavlja neobičnom zvučnom instalacijom 'O postojanju čovjeka šahtofona'. Zbog navedenih primjera možemo zaključiti kako žiri nije patio od nesklonosti starijim umjetnicima ili medijske isključivosti.

Posebnost pete izložbe T-HTnagrada@msu.hr svakako su čak tri rada posvećena legendarnom umjetniku Tomislavu Gotovcu, od čije smrti je prošlo nešto više od godinu i pol dana.

Od radova na temu dijaloga sa drugim, rad pozvanog umjetnika Sandra Đukića 'Body Scan' donosi upečatljive fotografske portrete Tomislava Gotovca snimljene prije pet godina.

Mnogi filmovi i videoradovi na izložbi dokumentarnog su karaktera, zbog čega izložba u cjelini ostavlja dojam popratnog događanja nadolazećeg Zagrebdoxa. Tako se, primjerice, rad prijašnjeg dobitnika T-HTnagrade Igora Grubića 'Složne ruke' bavi socijalnom svakodnevicom, odnosno, video dokumentacijom kopanja po kontejnerima za smeće. Društveno-političku intonaciju ima i rad mladog umjetnika Marka Markovića kojeg u preispitivanju granice vlastitog tijela zanimaju fenomeni domaćeg tranzicijskog društva.

Za razliku od prethodno navedenih radova, umjetnica Nikolina Ivezić socijalno-političku tematiku pretvara u formu dječjih crteža poput onih u dječjim bojankama.

Dokumentarističku crtu imaju i radovi ispovjedne, odnosno, autobiografske tematike, čiji su autori mahom umjetnice. Tako se, naprimjer, Renata Poljak bavi stvarnom osobom Ivanom Kojundžićem i njegovim sjećanjem na filmski lik Boška Buhe kojeg je igrao kao dijete. Mejra Mujičić u svom radu svjedoči o osobnom iskustvu igranja dječje predstave. Ana Bilankov bavi se pričom iz svoje obitelji i memorijom, dok Maja Rožman preispituje znak vlastitog identiteta i njegovu promjenu, a Gordana Anđelić Galić vlastiti položaj i ulogu umjetnice.

Jedan od rijetkih 'dokumetarističkih' videoradova koji nije ispovjednog i lokalnog karaktera, jest «hOrizont» Tonija Meštrovića snimljen u Palestini vrtnjom kamere oko svoje osi za 360 stupnjeva. Snimka se vrti u loopu i daje panoramski prikaz stvarnog pejzaža negdje na granici Izraela i Palestine. Radi se o kontemplativnom radu koji prikazuje krajolik ispražnjen od bilo kakve narativnosti ili reminiscencija na krvave sukobe.

Među radovima koje u kvalitativnom smislu treba izdvojiti svakako su instalacija 'Roşu/kao krv' Silvija Vujičića i rad Kristine Lenard 'Landscapes'. Te dvije instalacije pripadaju temi odnosa prirode i kulture. Procesualni su radovi i uistinu predstavljaju drugačiji umjetnički senzibilitet i nude drugačije iskustvo umjetničkog rada. Oba rada vizualno su zanimljiva i izrazito taktilna. Rad Kristine Lenard tematizira mrtvu prirodu, postavljen je simetrično, djeluje raskošno i nedovršeno te ostavlja efekt začudnosti, dok instalacija Silvia Vujičića ima naglašenu osobnu crtu, a bavi se kulturom vlastitog tijela i odnosom prema specifičnoj crvenoj boji dobivenoj od kukca Košenila i njezinim povijesno-kulturno-simboličkim značenjima. Produkcijskoj kvaliteti ova dva rada svakako pridonosi i činjenica da su K. Lenard i S. Vujičiću kao pozvani umjetnici imali financijsku pomoć institucije pri realizaciji.

Uz spomenute instalacije, odličan dojam na izložbi ostavlja najkonvencionalniji medij, štafelajno slikarstvo. Radi se o slikarima mlađe generacije koji pokazuju hrabrost u izboru velikih dimenzija, zatim tehnički zavidnu vještinu i tematsku aktualnost. Svakako treba istaknuti sliku Stjepana Šandrka, triptihe Ivana Latina i Zlatana Vehabovića te sliku Pavla Pavlovića 'Tragedies blow at horizon'.

Oni koji odluče doći na izložbu, imat će što vidjeti, a problem kvalitetnog i koncentriranog percipiranja velikog broja videoradova koji i najzagriženijim ljubiteljima video umjetnosti već odavno daje za razmisliti, mogao bi se u budućnosti riješiti eventualnim video streamom ili čak privremenim uvrštavanjem u videoteke kablovskih televizija(!).

IZLOŽBU MOŽETE POGLEDATI NAREDNIH MJESEC DANA, A ULAZ JE SLOBODAN.