Darija Žilić je rođena 1972. godine, završila je studij povijesti i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a u književnost je službeno ušla objavom zbirke pjesama 'Grudi i ruže' 2005. Svoje kritičarsko-teorijske tekstove objavljivala je, između ostalog, u časopisima Zarez, Libra libera, Quorum i Poezija, a prethodnih mjeseci su se u knjižarama pojavile dvije njene knjige koje predstavljaju različite interese i područja rada.

Riječ je o zbirci književnih ogleda 'Muza izvan geta' (u izdanju Biakove) te drugoj zbirci pjesama 'Pleši, Modesty, pleši', koju je objavio Algoritam.

Darija Žilić najavljuje da tu nije kraj kada je riječ o njenim knjigama u ovoj godini: 'Idući tjedan bit će konačno objavljena knjiga intervjua 'Paralelni vrtovi' (u kojoj se, treba reći, nalazi i razgovor s potpisnikom ovog teksta, op.a.). Tijekom ove godine bit će mi objavljene još dvije knjige - knjiga kritika pjesničkih knjiga u Meandru i knjiga ogleda o filmu i književnosti, u izdanju Biakove. Naravno, ako budu odobrena sredstva za koja smo aplicirali. Riječ je zapravo o knjigama u kojima se uglavnom objavljuje moj dugogodišnji rad.'

Druga zbirka pjesama Darije Žilić neke je poprilično iznenadila, jer je autorica prije dvije-tri godine najavila da više ne planira pisati poeziju. Ipak, čini se da se takvim stvarima ne može reći 'nikad više': 'Pisati poeziju nije stvar odluke. Zaista sam mislila da više neću pisati poeziju, ali se očito dogodio neki klik, pa sam u samo mjesec dana napisala zbirku 'Pleši, Modesty, pleši', koja je svakako zrelija od prethodne zbirke. Vjerujem da je tome doprinijelo životno iskustvo i dugogodišnje iščitivanje poetskih knjiga.'

Još jedan od rezultata spomenutog dugogodišnjeg iščitavanja poezije jesu i brojni ogledi i književne kritike koje je Žilić u međuvremenu objavila, a u kojima se naročito koncentrirala na pisanje o ženama u kontekstu regionalne književne scene. 'Muza izvan geta' je knjiga u kojoj su sakupljeni mnogi od tih tekstova, a oni koji poznaju kritičarski stil Darije Žilić znali su joj zamjerati ponekad previše benevolentan pristup, bez iznošenja konačnih presuda o nečijem djelu.

Ona naglašava da je to bila svjesna odluka, nikako uvjetovana općeraširenom kulturom nezamjeranja koja vlada na hrvatskoj književnoj sceni: 'Svoju poziciju kritičara gradila sam na dva temelja - nezavisnost i nekorumpiranost. Puno mi je bilo važnije afirmirati neke knjige, autore, poetike za koje sam smatrala da su inovativni, zanimljivi i slično, nego gaziti ljude. Da sam radila ovo potonje, već bih se puno bolje pozicionirala. No mene je uvijek vodila prije svega ljubav prema čitanju, zanos. Tijekom svih ovih godina sam i izražavanjem političkih stavova pokazala da se ne bojim, odnosno da nisam jedna od onih koji se ne bi šteli mešat.'

Ako je tako, onda bi bilo zanimljivo čuti kako Žilić gleda na nedavno medijski aktualnu i potpuno izlišnu polemiku pisaca, koja je jedino pokazala koliko u Hrvatskoj nedostaju smislene kulturne polemike: 'Indikativno je da u ovoj aktualnoj polemici nema književnica, sve sami književni mušketiri koji se časte kojekakvim uvredama, a do jučer su se tapšali po ramenima.'

U tom kontekstu zanimljivo je i što izostaju polemike među književnicama, od kojih se dobar dio smatra feministkinjama, no rijetko se kada oglašavaju u javnosti o takvim temama.

'Površnih polemika i svađi ionako ima previše, puno više bi me iznenadilo da se žene podržavaju, promoviraju jedna drugu itd. No ono što nedostaje su neke književne polemike u kojima bi se autorice bavile raspravama o književnim poetikama. Posebno bi bilo zanimljivo kada bi polemizirale autorice iz čitave regije. Ne znam zašto to izostaje', kaže Darija Žilić.

Ipak, ženama u hrvatskoj književnosti navodno uopće ne ide loše, jer protekla je godina medijski proglašena godinom žena, zahvaljujući činjenici da su najbolje romane u 2010. godini napisale pripadnice 'drugog spola', kako je to davno rekla Simone de Beauvoir. Problem takve medijske reprezentacije jest što se događa da konkretna djela padaju u drugi plan i da ih se interpretacijski ograničava na gledanje kroz prizmu roda autorice. Darija Žilić smatra da ima tu i dobrih i loših strana.

'Ma sigurno je da je ta prezentacija plošna, prilagođena društvu spektakla, ali nemam ništa protiv toga. No uspjeh se može postići i bez pristajanja na te ustupke. Daša Drndić je autorica čiji će roman 'Sonnenschien' biti objavljen u Gallimardu. Daše nema u medijima, ali postigla je velik međunarodni uspjeh zahvaljujući i svom agilnom izdavaču Frakturi, ali prije svega zbog vrhunske kvalitete njezine proze. A što se tiče tih ocjena o 'godini žena', ona me ipak malo podsjeća na getoizaciju. Ne treba nam nikakva godina žena, već to da žene ne budu samo hvaljene, a pritom prešućivane u znanosti i u povijesti književnosti.'

Za kraj pitamo Dariju Žilić, kao pasioniranu čitateljicu, da otkrije što je se prethodne godine najviše dojmilo u domaćoj književnosti, kao i što trenutno čita: 'Svidio mi se roman Olje Savičević Ivančević 'Adio kauboju'.

Vrhunska stilistika i emocije. Ma taj će se roman jednom čitati kao lektira! Svakako treba izdvojiti knjige Ivane Šojat Kuči Ludwiga Bauera, Maje Hrgović i Andree Zlatar. A upravo uživam u poeziji mlade splitske autorice Irene Delonge, ovogodišnje dobitnice Gorana za mlade pjesnike.'