Rijetko kada je Hrvatska išla ukorak sa svjetskim strujanjima, ali 2011. je u tome iznimka, s obzirom da se i u Hrvatskoj prosvjedovalo ništa manje nego u ostatku svijeta.

Kako je čak i magazin Time na naslovnicu kao osobu godine stavio anonimnog prosvjednika, to se odnosi i na sve one koji su se naguravali s policijom na Cvjetnom, hodali od jednog do drugog dužnosničkog ili krupnokapitalističkog stana, stajali pred sjedištima stranaka ili nacionalnom dalekovidnicom... No, iako se kod prosvjednika cijeni kvantiteta, a ne kvaliteta, jer u prosvjedničkom stroju vrijedi princip 'jedan čovjek – jedan glas', nemoguće je ipak među njima ne primijetiti i neke ljude koji inače ili javno istupaju ili javno rade. Naprimjer, kazalištarce.

Koliko je domaće kazalište aktivno, u aktivističkom smislu? Ako se izuzme solilokvij na sceni, koji možda i ima neku snagu, odgovor glasi: nedovoljno! Ima ih, doduše, koji na tome poprilično rade, poput Urše Raukar i Vilija Matule, koji su se profilirali ili ponovno potvrdili kao glasniji među glasnima u događanjima oko slučaja Cvjetni i Varšavska.

S druge strane, ima i onih koji su manje eksponirani, ali koji također sudjeluju u akcijama, ili ih čak i sami iniciraju. Naprimjer, u posljednje dvije godine suvremeni plesači pokrenuli su nekoliko prosvjednih akcija koje se tiču same struke, poput cjelodnevnog zauzimanja zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, ili prosvjedovanja pred Ministarstvom kulture... Drugi pak rade u kazalištu, poput teatrologinje Nataše Govedić i redateljice Lenke Udovički koje su s radnicama Kamenskog postavile performans 'Neraskidive niti', ili, ponovno, Matule, koji je umjesto na ulici, gotovo prosvjednički govor održao kao monodramu pod također znakovitim naslovom 'Tko si ti i otkud ti pravo'.

Na razmeđi javnog djelovanja na ulici i onog u kazališnim projektima rade i plesna umjetnica Selma Banich te redatelji Boris Bakal i Mario Kovač. Iako različitih pojavnosti, intenziteta i vrsta angažmana, njih troje se slažu da aktivizam ljudi iz kulture i kazališta pomaže procesu demokratizacije i senzibiliziranju javnosti.

Bakal tako smatra da je djelovanje civilnog sektora i posebice nekih ljudi u kulturi stvorilo ono što bi se moglo nazvati kritičnom masom potrebnom za promjenu: 'Ni Josip Kregar ne bi bez tih snaga ušao u drugi krug izbora u Zagrebu, niti bi danas Ivo Josipović bio predsjednik Hrvatske, niti bi Kukuriku koalicija tako premoćno pobijedila. Ali sve je to tek početak promišljanja javnosti, društva i opismenjavanja ljudi principima po kojima mogu usmjeravati društvo ka ostvarivanju ljudskih prava, unapređenja demokracije i postizanja pravednosti.'

I Mario Kovač si, tvrdi, voli umišljati da je aktivizam kulturnjaka pridonio poboljšanju stanja demokracije u Hrvatskoj: 'Kad se sjetim nas klinaca kako se prije dvadesetak godina okupljamo oko Antiratne kampanje ili prije petnaestak godina oko ATTACK-a i usporedim to sa situacijom danas kada sve vrvi od sličnih udruga i klubova, ne mogu se oteti dojmu da smo bili svojevrsni inkubator te cijele scene.'

Obojica su i dalje na gotovo svakom smislenom prosvjedu, jer, kako kaže Kovač: 'U zadnje vrijeme je sve popularniji takozvani 'Facebook aktivizam' koji omogućuje ljudima da klikom miša steknu osjećaj kako čine neku društveno važnu stvar, a to je krivi osjećaj: tek u javnom prostoru aktivizam može prenijeti poruku i donijeti promjenu, klikom 'like' ne čini se ništa, već se samo stječe lažni alibi za nedjelovanje.'

Selma Banich također sudjeluje u prosvjednim akcijama, ali ima i svoje samostalne izlete u aktivizam kroz umjetničku praksu. Performasi poput 'Hrvatske narodne predaje', kad je stajala s podignutim rukama ispred zagrebačkog Gradskog ureda u Ilici tijekom cijelog radnog dana, 'Republike' u kojem je noću kopala po smeću ili kontinuiranog psovanja u radu 'FUCK', dio su promišljene strategije kojom 'kao pojedinac bez posrednika participira unutar kolektivnog'.

Ona umjetnost shvaća kao otpor, a prakticiranje tog otpora građanskom obavezom umjetnika, koja slijedi iz njegove privilegirane pozicije, i preuzimanje odgovornosti za nju. Pritom, iako priznaje da se društveni problemi sve češće tematiziraju u kazališnoj praksi, na sceni ili oko nje, nije sigurna koliko je to još uvijek dovoljno, pa zaključuje da se domaći kulturnjaci 'i dalje boje djelovati u duhu iskrenog, umjetničkog i građanskog neposluha'.

Slično misli i Mario Kovač: 'Prečesto se aktivizam kazalištaraca i pogotovo plesača svodi na jednu jedinu temu: nedostatak financijskih sredstava, a kada su u pitanju teme kao što su manjinska prava, onda je broj uključenih umjetnika znatno manji.'

Kako je kolektivizam u svojoj biti suprotan izrazitom individualizmu koji umjetnik mora imati kako bi bio umjetnik, čak i kad prihvaća zajedničko djelovanje, ovakav rezultat i ne čudi. Bakal, naprimjer, samostalno ili ispred izvedbenog kolektiva Bacači sjenki, kontinuirano i ispod radara sudjeluje i u javnim raspravama, građanskim inicijativama i sličnom, ali se istodobno ne voli skrivati iza kolektivne odgovornosti i skupnih djela ako ne misli posve iste stvari kao većina.

'Velik dio suvremene hrvatske umjetnosti je jako daleko od aktivizma, pa i najblažeg tipa', mišljenja je Boris Bakal.

Dodaje da ima umjetnika koji to rade, ali ih mediji nedovoljno prate: 'S druge strane, mediji su prepuni stvarnosti pa je logično da umjetnici traže neke druge putove da o sudbini, volji, identitetu i odgovornosti progovore drugačije, složenije ili pak veselije.'

Možemo se samo nadati da ćemo u sljedećoj godini zabilježiti rekordan rast prosvjedovanja, s obzirom da je to i jedino gdje je rast još uopće moguć.

Razloga će ionako biti napretek, pa zašto onda ne bi bilo 'drukčije, složenije i veselije'.

Sretna nam nova!