'Prati me glas da dosadno postavljam pitanja', našalio se negdje na početku tribine 'Umjetnost, žene, društvo – između nasilja i akcije' njezin moderator Bojan Munjin, koji je u sljedeća dva sata uspio dokazati istinitost glasa koji ga prati, ali i skrenuti par puta u čistu, odnosno prljavu tabloidnost - kada je upitao pjesnika Marka Pogačara kako bi reagirao da mu partnerica zatrudni, u kontekstu rasprave o pobačaju. Ništa bolje, ali daleko nejasnije bilo je Munjinovo pitanje Pogačaru o tome koliko je spreman biti izložen ženskosti u umjetničkom djelu, što se može shvatiti – jer tko zna o čemu je zapravo riječ s obzirom na to kako je sve formulirano – kao upit o tome plaši li se mladi pjesnik vidjeti vaginu na slici ili kao dio neke instalacije. Ne čudi da je umjetnica Sanja Iveković, čije je radove nedavno 'ovjerila' i njujorška MoMa, par puta kolutala očima na takva pitanja.

Ipak, gošće i gost tribine bili su spremni na ozbiljnu, ali ne akademski suhoparnu raspravu, te su iznijeli niz intrigantnih teza, primjedbi, a bilo je i dinamičnih verbalnih okršaja. Publika je također bila zainteresirana, te se u zadnjih pola sata uključila vatrenim govorima i provokativnim pitanjima, tako da se bez problema može reći da je Treći program Hrvatskog radija sinoć imao najbolju iz serije javnih rasprava koje organiziraju. Razlog tome je, između ostaloga, što diskutantice (a njima ćemo pridružiti i pjesnika Marka Pogačara, koji se ne bi trebao uznemiriti zbog privremene transrodnosti u ovom tekstu) bile iskrene, informirane, borbene i bez dlake na jeziku. Dakle, bile su to intelektualke i umjetnice koje su usput demonstrirale što znači intelektualna i umjetnička hrabrost.

Rasprava je započeta osvrtom na proteklih tri-četiri desetljeća feminizma, pa je Sanja Iveković napomenula da se promjena itekako dogodila: 'Kada sam počela djelovati, nekad sedamdesetih, umjetnička scena je bila potpuno muška. Danas je tu veliki broj umjetnica, od kojih nisu sve feministice niti se tako izjašnjavaju, ali djeluju na feminističkim zasadama.'

Antropologinja Svetlana Slapšak se prisjetila da su '1968. mnoge muške kolege govorile loše o feminizmu', što je tada ignorirala, ali joj je kasnije bilo dosta.

'Treba reći da se ključna promjena dogodila osamdesetih, kada se akademski feminizam transformirao u sveopći ženski pokret', istaknula je Slapšak, dodavši da smo u međuvremenu nazadovali, pa 'opet u 21. stoljeću moramo učiti što je jednakost, a to je velika sramota'. Profesorica Riječkog sveučilišta Snježana Prijić-Samardžija u tom kontekstu navela je primjer vlastitih studentica koje se groze izjasniti da su feministice: 'Je li feminizam danas diskreditiran? Zašto se ljudi boje te etikete?'

Marko Pogačar je rekao da je za njega 'nemoguće odvojiti žensku emancipaciju od opće društvene' te objasnio da 'NOB vidi kao prvi historijski prostor mogućnosti za partikularnu emancipaciju žena'. Odnosno: 'Za mene feminizma bez Nade Dimić nema jer ona je pucala za opću jednakost!' Kao drugi ključan trenutak Pogačar je naveo 'protekle tri-četiri godine borbe protiv neoliberalnog kapitalizma, što je bez žena i feminizma nemoguće'. Svjetlana Slapšak je onda replicirala Pogačaru da danas u kapitalizmu 'nema neoliberalizma ni ikakve slobode' te da joj termin neoliberalnog kapitalizma nema značenje. Pogačar se nije dao: 'Mi živimo neoliberalni kapitalizam u najgorem obliku! Sve nam je već nametnuto i ukoliko odmah nešto ne poduzmemo, otići će nam zadnji voz za Čačak!'

Revolucionarnih izjava nije manjkalo, no indikativno je da su se i Slapšak i Pogačar ogradili sami od sebe kada su spomenuli oružani otpor. Slapšak je prva rekla da treba uzeti oružje u ruke, Pogačar je dodao da ne vidi drugi način, ali su onda oboje reterirali. Ona s duhovitom opaskom da iz nje govori 'starost-ludost', a Pogačar da ipak ne preporučuje taj jedini način koji vidi kao moguć i potreban. Kasnije priupitan zašto ne, odgovorio je da je to stvar taktike. No, možda je to odličan primjer 'perfidne cenzure i autocenzure' koja vlada u današnjem kapitalizmu, što je tema koju je načela Sanja Iveković, o čemu svjedoči i reakcija publike koja se većinom smijala na samu ideju oružane borbe i otpora. Sumnjam da se Nada Dimić kikotala kad joj je prvi puta netko spomenuo da treba uzeti pušku u ruke.

Snježana Prijić-Samardžija napomenula je da je liberalizam, uz mnoge pozitivne tekovine, donio štetnu ideju neprocjenjivanja različitosti, pa se tako ignoriraju različite početne pozicije u društvu muškaraca i žena, a kao rješenje nude 'isti uvjeti'. Ilustrirala je to pričom o natjecanju životinja u penjanju na drvo, za koje svi imaju iste uvjete: zmija, majmun, slon i žirafa. Zaključak je, dakle, da jednako tretiranje nejednakih pospješuje nejednakost.

Nakon toga je uslijedila pomalo bizarna rasprava o pobačaju, koju je moderator Munjin otvorio lamentacijom da je u proteklih dvadeset godina u Hrvatskoj pobačen jedan cijeli Split, što je diskurs kojega se ne bi stidio ni don Anto Baković.

Sanja Iveković je tu jasno poentirala: 'Nema feminizma bez prava na pobačaj.'

I tome se doista nema što više dodati. Diskusija je na kraju otvorena i za publiku, koja se pokazala jednako informiranom i elokventnom kao diskutantice. Jedna je djevojka iz publike upozorila da će feminizam opet ostati izvan aktualnog lijevog pokreta, koji se upravo gradi, na što je Slapšak pitala: 'A gdje je ta ljevica? Pokažite mi je!' Tu se onda ocrtao i mali generacijski sukob jer su Pogačar i žene u publici krenuli tvrditi da se nova ljevica itekako izgrađuje, naravno izvan parlamentarne demokracije, ali Svetlana Slapšak sa svojim šezdesetosmaškim iluzijama ipak nije bila spremna prihvatiti da je to tako.

Sve u svemu, bila je to jedna inspirativna, vatrena i dinamična diskusija, na kakvu u Zagrebu baš i nismo navikli. A trebali bismo jer je debatna i intelektualna mlitavost oduvijek bila najveći problem hrvatske javne scene, koja bi trebala više držati do istine, koliko god neugodna bila, nego do pristojnosti.