Nakon Dalibora Martinisa (2009./2010.), Dubravke Rakoci (2011./2012.) i Željka Badurine (2012./2013.) zagrebački Muzej za umjetnost i obrt nastavlja s ciklusom dinamičnih izložbenih događanja pod nazivom ‘Suvremeni umjetnici u Stalnom postavu MUO’. Pod latinskim nazivom ‘Citius, altius, fortis’ (u prijevodu: ‘Brže, više, jače’) predstavlja se dubrovački umjetnik i ravnatelj riječkog MMSU-a, Slaven Tolj.

Slaven Tolj (1964.) još od kraja 1980-ih godina aktivno djeluje kao organizator mnogih programa Art radionice Lazareti u krugu koje se tijekom ratnih godina artikulira dubrovačka nezavisna umjetnička scena. Kroz sve vidove Toljovog djelovanja, kao aktivista, kustosa, umjetnika i voditelja umjetničkih radionica, provlači se osviještenost za društvena i politička pitanja, a ključno mjesto u njegovom radu ima upravo Dubrovnik, grad u kojem je rođen, u kojem je odrastao i formirao se kao osoba.

Dubrovnik je topos kojem se Tolj uvijek iznova vraća kako bi reagirao na narušavanje njegovih vrijednosti, kako za vrijeme rata tako i u trenutačnoj političkoj, društvenoj i kulturnoj klimi.

U kontekstu zagrebačkog muzeja, Tolj nas, koristeći načelo profesionalnog sporta, suočava s aktualnom dubrovačkom dramom, a problemi na koje ukazuje tiču se građanskog aktivizma i inicijative ‘Srđ je naš!’, koja se nastojala suprotstaviti projektu gradnje golf terena na Srđu, jedinoj slobodnoj površini za buduće urbanističko širenje grada.

Toljeva priča u stalnom postavu zagrebačkog Muzeja realizirana je kroz nekoliko različitih komunikacijskih kanala: video rad, audio instalaciju, slikovne i tekstualne intervencije te fotografiju.

Koristeći konture golfera u prirodnoj veličini pored određenih eksponata i stvarne golf loptice porazbacane unutar izložbenog prostora, Tolj preobražava statičnu atmosferu muzejskog postava u dinamičku mrežu naslućenih udaraca i vidljivih ‘rezultata’. Ovom, naoko apsurdnom, intervencijom prostor muzeja, kao prostor neprimjeren za sportsku igru, pretvoren je u teren za golf čime i sportski moto izložbe: brže, više, jače, poprima novo značenje.

Vitrine su nijemi protagonisti muzejskog svijeta, a u Toljevoj drami one nose dokumentarno breme političkih i društvenih sablasti našeg vremena. Naime, Tolj koristi medijske izjave domaćih vlastodržaca o aktualnim zbivanjima koje su kao naljepnice zalijepljene na muzejske vitrine. Te izjave izvađene su iz konteksta ali se odnose na projekt golfa na Srđu te su označene inicijalima njihovih autora. Neke od tih izjava su: ‘Bit će penalizirani svi oni koji samo šetaju, a ništa ne koriste i ne plaćaju.’, ‘Vrijednost dubrovačkog prostora toliko je porasla da mi više nemamo kapacitet za upravljanje tim prostorom.’, ‘Slobodan čovjek koji nema ništa nije slobodan, bez imovine nema ni slobode.’, itd.

Spomenutim intervencijama Tolj kreira scenu dubrovačke društvene drame, a još tri rada koristi kako bi stvorio tri ambijentalne situacije. U prvoj je video rad Game of Thrones 2012. (u prijevodu ‘Igra prijestolja’), odnosno insert iz planetarno popularnog fantastičnog serijala, u kojem Tolj gostuje kao jedan od statista tijekom snimanja u Dubrovniku. Riječ je o sceni kolektivnog smaknuća, koja se u postavu izložbe zbiva ispred niza ‘muzejskih prijestolja’, tj. baroknih stolaca i naslonjača. Muzejski eksponati tako postaju vjerodostojna scenografija insceniranog krvoprolića, a fikcionalna scena, prema kustosici izložbe Jasmini Fučkan, uspostavlja ‘stvarne reference na gubitak mogućnosti uspostave konstruktivnog dijaloga građana s gradskim vlastima’.

Situacija sučeljavanja građana s pozicijama moći investitora upisuje se i u jedan stariji Toljev rad, instalaciju Lučijeve stolice, 2006., koja se sastoji od niza oštećenih stolica iz kafića Libertina, omiljenog okupljališta dubrovačkog umjetničkog svijeta. U ambijentu zagrebačkog MUO-a ovaj rad smješten je nasuprot muzejskog remek-djela, radnog stola arhitekta Henrija Van de Veldea koji simbolizira korporativni autoritet, a u odnosu na taj stol, zjapeće prazne stolice utjelovljuju fizičku nemoć demokratskih nastojanja.

Temom nemoći bavi se i audio rad Srđ je naš!, 2013., u kojem slušamo Toljevo neprekidno mantranje tog slogana te fotografija na kojoj umjetnik na vlastito golo tijelo stavlja bedž s istim sloganom kao da se sarkastično poigrava s gestom stavljanja odličja na prsa.
Od skiciranog golfskog terena do individualne traume, muzejska pozornica u intervencijama Slavena Tolja razotkriva nam mnoge manipulativne varke: metode rada kapitalističkog svjetonazora i rutinu političke igre u skretanju pozornosti s realnih problema na ideju ugrožavanja nade u bolju budućnost. No, mnogo više od toga razotkriva nam obmanu jezika sadržanu u zahtjevu brže, više, jače koji u materijalističkoj interpretaciji globalnog kapitalizma podrazumijeva tjelesno napredovanje i gomilanje dobara. Pod spomenutim imperativom, ukazuje nam Tolj, provodi se kapitalistička ekploatacija baštine, praćena uništavanjem sentimentalnih privrženosti i životnih navika građana, koja se ne odnosi samo na dubrovački kontekst.

Intervencije Slavena Tolja moći će se pogledati do 13. travnja 2014.