Velik broj stanara kuće bio je istaknut na raznim poljima umjetničkog stvaralaštva i društvenih djelatnosti pa su u njoj stvorene vrhunske knjige, kao i filmski scenariji, fotografije, ilustracije, stripovi, glazba, predstave, filmovi... U kući, koju je svojevremeno izgradio Slobodan Praljak, živjeli su, između ostalih, Abdulah Sidran, Goran Babić, grupa Ayllu, Igor Kordej, Goran Pavelić Pipo, Milan Trenc, Davor Slamnig i Pjer Žardin, a u nju su navraćali Davor Gobac, Mirko Ilić, Vilim Matula...

Stanari su se kasnije raštrkali širom svijeta: Južna Amerika, Kanada, New York, Haag, Beograd, Sarajevo i Ljubljana. Prateći njihove sudbine, sadašnji vlasnik kuće i autor filma Pero Kvesić govori o minulom, ali i današnjem vremenu. Film su, zbog autorove bolesti, završili njegov producent Nenad Puhovski i koscenaristica te montažerka Vesna Biljan Pušić.

Svjetska premijera 'Kuće na Kraljevcu' održana je 6. kolovoza na prizrenskom DokuFestu, a film je sinoć premijerno prikazan i pred domaćom publikom na 21. Liburnia Film Festivalu.

S producentom i redateljem Nenadom Puhovskim razgovaramo o povijesti kuće i radu na filmu.

Film 'Kuća na Kraljevcu' premijerno je prikazan na nedavno završenom DokuFestu u Prizrenu. Kako ste doživjeli tu projekciju, kako je publika korespondirala s filmom?

Ova je projekcija primljena s velikom pažnjom i odobravanjem, a pokazala je i razliku u recepciji 'jugoslavenske' i 'postjugoslavenske' publike jer je ova prva reagirala na daleko više referenci koje se spominju u filmu. No, a to sam već jednom rekao, kako je film odmicao, tišina u publici bila je sve 'glasnija' i potvrdila neke univerzalne vrijednosti filma.

Factum je u prošlosti predstavio mnoga ostvarenja na prizrenskom festivalu. Kako se festival razvijao kroz godine i zašto vam je on važan?

Po svojoj kvaliteti, DokuFest je, rekao bih, uz ZagrebDox, jedan od najvažnijih regionalnih dokumentarnih festivala. Sjajan izbor filmova, zanimljivi gosti, kao i zanimanje publike čine ga vrlo zanimljivom platformom za prikazivanje naših filmova.

Zbog redateljeve bolesti našli ste se u teškoj ulozi i završili film uz koscenaristicu i montažerku Vesnu Biljan Pušić. Koliko je bilo zahtjevno uključiti se režijski u film i koliki dio je bio gotov prije nego ste preuzeli tu ulogu?

Pero je, nažalost, već dugo bolestan, bio je to i u vrijeme rada na 'Dum spiro spero'. Stoga smo se već na početku rada na ovom filmu dogovorili da ću ja preuzeti odgovornost završavanja filma ako on to ne bude mogao. No treba reći da u filmu praktično nema nijednog kadra ili teksta koji nisu Perini. Vesna i ja smo samo dovršili montažu.

Kao producent, kako birate filmske subjekte i teme, odnosno projekte - što treba imati potencijalna priča da vas osvoji i da krenete u realizaciju?

Jednostavno – intrigantna tema i zanimljiv autor. Premda velika po broju filmova koje smo napravili (ima ih preko 80), mi smo ustvari vrlo mala produkcija, tako da radimo samo ono u što zbilja vjerujemo.

Svaka generacija, svaki kružok, svaka grupa ima neko svoje mjesto susreta; stan ili kuću koja je poznata po tome da se u nju samo dolazi, ponekad i bez kucanja. Kako je došlo do toga da je u to doba to mjesto susreta bila baš kuća Slobodana Praljka?

U filmu postoji priča o tome. Sve je počelo slučajno, Praljak je završio kuću, trebao je novca, u to se vrijeme kretao u umjetničkim krugovima… ostalo je povijest, kako se to obično kaže.

Praljak je, zapravo, koristio potkrovlje kuće, a iznajmljivao je dva donja kata. Kažu da je bio stanodavac kakvog se može poželjeti.

Da, svi sudionici filma s kojima je Pero razgovarao hvale njegovu susretljivost i razumijevanje njihovih mladenačkih huncutarija…

Mnogi posjetitelji i stanari kuće ističu da je bila mjesto za najbolje studentske tulume u gradu. Kako su izgledali studentski tulumi u vaše vrijeme, što je bilo potrebno za dobar tulum?

Pripadam drugoj generaciji, kao i Pero. No ako govorimo o generaciji koja je prisutna u filmu, ne puno toga: mladi ljudi, malo pića, puno dobre muzike, zanimljivi (često na licu mjesta improvizirani) umjetnički projekti…

Kako se navodi u najavi filma, u toj kući su živjeli, između ostalih, Abdulah Sidran, Goran Babić, grupa Ayllu, Igor Kordej, Goran Pavelić Pipo, Milan Trenc, Davor Slamnig i Pjer Žardin, a u nju su navraćali Davor Gobac, Mirko Ilić, Vilim Matula… Kakva je bila atmosfera u kući, kakvi su to bili razgovori i druženja, što se, zapravo, ondje odvijalo?

Ne znam, nisam bio tamo. Pero je dolazio. No za razliku od moje, šezdesetosmaške generacije, koja je imala naivnu ideju da će promijeniti svijet, mislim da su se ljudi o kojima film govori prije svega željeli dobro zabaviti. Paradoksalno, iz toga je proizašao niz vrlo vrijednih likovnih, publicističkih, književnih, pa i filmskih djela.

Na koji način autor portretira te ljude u filmu? Koliko je u njemu originalnih snimki i fotografija i gdje su bile pronalažene tijekom rada na filmu? Čitao sam da je mnogo materijala ustupio Goran Pavelić Pipo, iz prve grupe stanara kultne kuće.

Pipine fotografije su kostur vizualnog prikaza atmosfere u samoj kući. Ostala arhiva više govori o duhu vremena i ljudima koji su obitavali u njoj.

Nisu svi protagonisti onodobnih zbivanja, međutim, pristali na sudjelovanje u snimanju. Kako kao dokumentarist doživljavate takve odbijenice i dogodi li se kada da ipak forsirate u potrazi za pričom, materijalom?

Mislim da je to posve normalno. Jedna od značajnih vrlina dokumentarista jest njegova/njezina sposobnost uspostavljanja odnosa povjerenja s potencijalnim sudionicima. No uvijek postoje ljudi koji naprosto ne žele pred kameru i to treba poštovati.

Vi niste svraćali u kuću?

Ne, nisam. Time mi je bilo interesantnije raditi na ovom filmu.

Poznato je da su umjetnici snažne individue, a vjerujem da polemičkog tona na razne teme u kući nije nedostajalo. No je li dolazilo i do žešćih svađa?

Ne bih znao, a i teško je o tomu govoriti nakon toliko vremena, naročito s uključenim 'optimizmom sjećanja'.

U kući su nastajale knjige, filmski scenariji, fotografije, ilustracije, stripovi, glazba, predstave i filmovi… Možete li izdvojiti neka od ostvarenja koja su nastala na Kraljevcu broj 35?

U filmu se dosta govori o tome. Tu su stvari koje su napisali Sidran ili Babić, 'Blentoni', Kordejevi stripovi, puno dobre muzike… Naravno, neke su stvari nestale u međuvremenu…

Nije tajna to da su Praljak i Abdulah Sidran, jedan od stanara kuće, godina bili vrlo bliski, a legenda kaže da bi ga Praljak, dok je ovaj pisao scenarij za neki njegov film (možda 'Povratak Katarine Kožul'?), zaključao u sobu i nije mu dao vina dok ne bi napisao određeni broj kartica teksta. Znate li što o tome? Je li bilo teško dobiti Sidrana da sudjeluje u filmu?

Sidran u filmu u detalje govori o svojoj suradnji s Praljkom, a referira se i na ovu anegdotu. Inače, on i Pero su dobri prijatelji, često su bili na Skypeu, a zbog njega smo išli i u Sarajevo.

Slobodan Praljak ostat će upamćen po pravomoćnoj presudi Haškog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Kako osobno tumačite činjenicu da se jedna ličnost umjetničkog usmjerenja kasnije zatekla u sferi ratnih zločina?

Za film koji je povod ovom razgovoru jedino je relevantno ono što Pero misli o tomu, a to je i rekao na kraju filma.

Film je dočekao i hrvatsku premijeru na opatijskom LFF-u. Kakvi su vam daljnji planovi vezani uz festivale i distribuciju?

S uzbuđenjem smo dočekali hrvatsku premijeru na LFF-u, a ujesen nas očekuje i zagrebačka. Inače, nakon DokuFesta već se javljaju drugi festivali koji žele pogledati film.