'Mjesto Drugog u arhitekturi straha' naziv je tribine koja je održana u KIC-u. Među govornicima su bili pisci Vladimir Arsenijević i Slavenka Drakulić te aktivistica Vesna Kesić, dok je raspravu moderirao Srđan Dvornik. Tribinu su pak zajedničkim snagama organizirali Robert Bosch Stiftung i nevladina udruga Documenta - centar za suočavanje s prošlošću, a diskusija je pokazala da smo svi mi, htjeli to ili ne, ponekad Drugi.

Čekalo se na Vladimira Arsenijevića. Autor hvaljenih romana 'U potpalublju' i 'Predator' dolazio je direktno iz Beograda na tribinu koja se zapravo bavila međunacionalnim odnosima na Balkanu, preciznije prostoru bivše Jugoslavije. Nakon petnaestak minuta kašnjenja, Arsenijević je bio na svojem mjestu u KIC-u i tribina je mogla početi.

Kao početni impuls raspravi uzeta je knjiga 'Nepoznati susjed', prvotno objavljena prije tri godine. Riječ je o, kako podnaslov objašnjava, antologiji s jugoistoka Europe, ostvarenoj na inicijativu urednika Richarda Swartza, koji je pozvao 21 autora s Balkana da se u književnoj formi oglase na temu Drugog, koja je u ratovima nakon raspada SFRJ dobila svoju zastrašujuće praktičnu popularizaciju.

Narodi koji su slavili bratstvo i jedinstvo su preko noći (ili ipak tijekom nekoliko godina) postali smrtni neprijatelji, definirajući se često u odnosu na Druge. Među onima koji su objavili svoje uratke u Swartzovoj antologiji bili su Arsenijević i Slavenka Drakulić, koja je naglasila da isprva nije htjela sudjelovati u projektu koji je osmislio njezin suprug, no da je, mogućim komentarima o nepotizmu unatoč, odlučila dati svoje viđenje Drugih te kako se njima uopće postaje. Sve one koje detaljnije zanima spomenuta antologija, mogu je pronaći u hrvatskim knjižarama u izdanju Durieuxa.

Vladimir Arsenijević je svoje izlaganje nadovezao na kratko podsjećanje na 'Nepoznatog susjeda', istaknuvši da je knjiga prvo izašla u Njemačkoj, pod naslovom 'Den Anderen neben an', te da je nakon toga objavljena u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pod tri različita naslova!

Primjerice, bosansko izdanje se zove 'Što mi to činiš?', a taj jezično-prevoditeljski apsurd samo je, smatra Arsenijević, pokazatelj koliko smo jedni drugima - Drugi.

'Ja sada pričam srpski, a vi slušate hrvatski', ironično je dodao Arsenijević, zapitavši se gdje je konzekutivni prijevod.

Aktivistica Vesna Kesić podsjetila je da je drugost socijalni i teorijski konstrukt, kao i da 'kroz artikulaciju Drugog mi sami sebe određujemo'. Tako su, primjerice, Srbi Hrvatima oni drugi, dok su to za Srbe Albanci, a sve to je rezultat 'forsiranja sistema malih razlika', ustvrdio je Arsenijević, dodavši da se na nekoj trećoj lokaciji, primjerice u Švedskoj, ljudi s prostora bivše Jugoslavije mnogo bolje razumiju nego kad su ovdje.

Slavenka Drakulić je insistirala na međunacionalnim sukobima s kraja osamdesetih, koji su kulminirali krvavim raspadom SFRJ, podsjetivši prisutne da se od 1985. sustavno radilo na kreiranju Drugih i da su to činili baš mediji i dio intelektualne elite.

'Nijedan normalan čovjek neće ubiti nekoga samo zato što je Srbin', rekla je Drakulić, pa je potrebno ljude dovesti u stanje u kojem će ljudi postati neprijatelji.

Rasprava je otvorena i komentarima i pitanjima iz publike, pa se uskoro prešlo na temu nedavno održane prve beogradske Parade ponosa. Arsenijević je opisao svoj šok kada je shvatio da na ulicama glavnog grada Srbije organizirano operira šest tisuća 'politički formiranih ultradesničara, koji su spremni na nasilje'. Dodao je i ako ih je toliko spremno razbijati, onda ih je najmanje 600 tisuća koji takvo ponašanje i politiku podržavaju i omogućavaju.

Zaključio je da beogradska Parada ponosa nije donijela ništa gej zajednici u Srbiji, što iz njegove heteroseksualno-liberalne perspektive može tako izgledati, no za LGBT osobe u Srbiji to je bio dugo očekivani prvi korak na dugom maršu prema ravnopravnosti, kao i dan ponosa i velike solidarnosti.

Nehotice se, dakle, na kraju tribine pokazalo da svatko može svakome biti Drugi, jer su mogućnosti nerazumijevanja beskonačne kao vječnost.