U kategoriji književnost u regiji, izabrali ste provjerena imena s domaće književne scene: od Slavenke Drakulić do Marije Andrijašević.

Ovogodišnji izbor najboljih regionalnih književnih ostvarenja kako su ga izglasali čitatelji i čitateljice tportala, govori da se domaća književnost, unatoč uvijek mračnim prognozama, itekako čita i pomno prati. Od književne, novinarske i publicističke 'veteranke' Slavenke Drakulić pa sve do pisaca srednje generacije poput Marije Andrijašević i(li) Zorana Žmirića. Jasno je kako vas u ova nevremena zanimaju i privlače književni odgovori na nasilje nad ženama (Sigurna kuća, Marina Vujčić), klasnu nejednakost i nemogućnost da se s njome danas izborima što je i generacijska 'stvar' poput Lige ribara (Marije Andrijašević), odnosno proze Slavenke Drakulić (O čemu ne govorimo) koja progovora o starosti i starenju, bolesti i nemoći i tome koliko znamo i možemo biti podrška onima koji spadaju u jednu od najranjivijih kategorija ovog društva.

I Žmirić u Visokim travama kao i Pavičić u Žigicama ispisuje kroniku jednog društvenog, ali i intimnog propadanja: od prekinutih prijateljstava, nesređenih obiteljskih odnosa, nesnalaženju u vremenima tranzicije. Ovaj je izbor naših čitatelja i čitateljica pokazao i da društvena i politička stvarnost u kojoj živimo 'traži' svoja objašnjenja u književnost jer sve ono, ustvari, o čemu ovi autori pišu, svjedočimo i kao pojedinci i kao kolektiv u našem društvu: od brutalnog nasilja nad ženama, nemogućnostima 'preskakanja' klasa i siromaštvu, nemoći i starosti, prekinutim prijateljstvima, nedosanjanim snovima. Svemu onome što zapravo čovjeka uvijek i muči i proganja. Književnost ostaje, i danas, kao i u svakom vremenu, jedina ozbiljna utjeha.

Dok pišem ovaj tekst, ne sjećam se s kojom je knjigom počela moja čitateljska 2024. godina. Međutim, pouzdano znam da je godinu iza nas meni obilježio Bečki roman Dragana Velikića objavljen kod Meandarmedije. Taj me roman duboko potresao i mislila sam o njemu dugo i intenzivno, opsesivno su me pratile slike. Lažno optuženi mladi liječnik u bečkoj klinici za vrijeme korona virusa mora dokazivati da nije mentalno poremećen i da nije imao namjeru otrovati svoje kolege kada im je donio kolače tijekom dežurstava u bolnici. Progon, hajka, isljeđivanje jednog čovjeka u najsretnijem gradu na svijetu postaje groteska, ali i dokaz kako je malo potrebno da bismo nekome postali meta. Snažna kritika austrijskog društva i bečkog provincijalizma, malograđanštine, kolektivnih frustracija i zla, koju bi nama, na bečkoj perifieriji bilo itekako korisno pročitati. Možda bismo se oslobodili vlastitih zabluda i iluzija.

Jergovićev Rat je teška i mučna knjiga, zbirka lirskih minijatura, zbirka bajkohorora, zbirka iz vremena i stanja prije jezika. Živa, intenzivna, bolna, ali beskrajno lucidna. Ako se pitate što je čovjek i što je sve u stanju izdržati i kako se čovjek ponaša u vremenima u kojima ne vrijede ama baš nikakvi zakoni, pročitajte Rat. Nije, stalno napominje pisac, ni o jednom konkretnom ratu, ni o jednom konkretnom gradu pod opsadom, ni o jednom konkretnom narodu. I baš zato što nije ni o jednom, o svakom je.

Đikićev Divlji kvas došao je usred ljeta, u vrijeme onih nesnosnih toplinskih valova koje smo sada možda svi i zaboravili. U glavnog lika, Džopa koji se nakon odsluženja zatvorske kazne za kriminal, vraća u rodno Duvno i želi praviti kruh od domaćeg, prirodnog kvasa, koji nije do kraja ni negativac ni pozitivac, nego jedan od nas, zaljubila sam se kao čitateljica nakon nekoliko stranica. Odličan roman ako smatrate da je vas život promašen: nije ni Džopov, ali uvijek nam treba netko da nam to ponovi. Jezik romana je savršeno točan. Dunkcionira i kao studija mentaliteta, ali prije svega, napeta TV serija. Atmosferičan i filmičan, silno životan i stvaran, Divlji me kvas vratio u moju zemlju, među moje ljude.

Kabilov Beskućnik jedna je od onih knjiga po kojoj će pisca pamtiti. Nije uzalud nagrađen Predragom Matvejevićem za 2024. godinu. Knjiga za sve one koji su gubili svoje gradove, zavičaje, svjetove, jezike i kontekste, a osobito kontekste. Beskućnik je silno dirljiva, nježna proza, ozbiljna i sigurna u onom što govori. Kabil je kao vrhunski pisac svjestan krhosti svijeta i zavičaja, svjestan da se kuća uvijek može srušiti, da je porozna i nestalna. Kao i čovjek. Čovjek je kuća.

Nisam sigurna nastavlja li se u ovom nizu skladno i jedna pjesnička zbirka, ali ne mogu je preskočiti i izostaviti jer mi je obilježila godinu. Riječ je o zbirci pjesama Nataše Govedić, Pasja kola, objavljenoj kod VBZ-a. Pomalo i prevratnička, ova je zbirka pjesama dokaz koliko je jezik opasna stvar samo ako je živ, i samo ako ga se koristi. Iz naših su jezika tolike riječi istjerane i protjerane, u ovom teroru kulture sreće i zadovoljstva, teroru rada na sebi, Pasja kola nas podsjećaju da je sasvim uredu ponekad poslati svijet u onu stvar i ostati živ. Još kako.

Baš kao što nas je svojedobno tresla Ferrante groznica, sada je to Sally Rooney. Ne čudi da ova svjetski popularna autorica koja piše o generaciji milenijalaca koji rade gotovo 10 sati dnevno i ne mogu si kupiti vlastite stanove nego plaćaju preskupe najamnine, te upadaju iz loših veza u gore, senzacija i kod nas, društvu u kojem je će tridesetogodišnjaci ako budu imali sreće iz iznajmljenih stanova u staračke domove. I bez tog klasno-ekonomskog podteksta, Rooney oduševljava jednostavnim stilom, jednom šarmantnom i toplom atmosferom.

Lovrenski je norveški pisac hrvatskih korijena, ali i bez toga, njegov odličan autofikcijski roman Kad smo bili mlađi objavljen kod Naklade Oceanmore, osvojio je naše čitatelje i ne bez razloga: moćno je napisan, izuzetno dojmljiv i podsjeća na suvremenu inačicu romana Mi djeca s kolodvora Zoo. Kako se to postaje ovisnik, kako tinejdžeri stvaraju narko mreže po velikim gradovima, i ima li izlaza i života nakon takvih pohoda. Nije ni čudio da je osvojio svijet. Važna, nažalost uvijek aktualna tema. I ne samo zbog opijata i ovisnosti nego o mladima, o tinejdžerima. Gdje smo to svi skupa 'zaribali' i jesmo li stvorili svijet u kojem se dobro osjećaju samo u derutnim zgradama bježeći od policijskih patrola?

Empuzij poljske nobelovke Olge Tokarczuk koju je hrvatska publika u najvećoj mjeri upoznala zahvaljujući mega romanu Knjigama Jakubovim, kronika je i povijest mizogonije u Europi. O tome koliko su žene druge i drugotne, koliko je biti žena u mnogim povijesnim vremenima bilo opasno i nesigurno, i koliko je žena život izgubilo samo zato što su žene, svjedoči i ovaj majstorski ispisan roman koji je i kronika šovinizma i stigmatizacije uvjetovane zadanim rodnim ulogama. Olga Tokarczuk svakim romanom nakon Nobela dodatno potvrdi koliko je Švedska akademija znala što radi.

O Dobrostivima, velikom romanu Jonathana Littella teško je pisati u kratkim crticima kao u ovom tekstu. Teško je, i pomalo nepristojno, svoditi jednu tako važnu knjigu na nekoliko prigodničarskih rečenica, pa ću se ovdje zaustaviti. Čovjek se može povampiriti, demonizirati toliko jako da se to ničim i nikako ne da, ni racionalno, ni iracionalno objasniti. Roman o zlu u ljudima i o tome što kad nema dovoljno dobrih da to zlo zaustave.

Familia Grande Camille Kouchner memoarska je, autobiografska knjiga koja je, kada je objavljena, šokirala francusku javnost zbog slučaja incesta u poznatoj obitelji. Elita gora od rulje, rekli bismo. Familia Grande prevratnički je hrabra i važna knjiga, nešto poput Kiševog Časa anatomije, još jedan dokaz da se iza najljepših zastora kriju najveća zlodjela. Napisana šturo, oštro, britko, bez eksciplitnih prizora, zorno svjedoči atmosferu nasilja, incesta, jedne sveopće beskrupuloznosti koja se opravdavala slobodom.