'Masovni ubojice gotovo uvijek su šutljivi. Ja sam jednoga htio natjerati da progovori.' Tim je riječima nagrađivani autor Jonathan Littell najavio sjećanja časnika SS-a Maximiliena Auea, pripovjedača jednog od najkontroverznijih književnih djela 21. stoljeća, maestralnog romana 'Dobrostive'. Rođen u Alsaceu od oca Nijemca i majke Francuskinje, intelektualac dobro upućen u književnost, filozofiju i glazbu, Aue je uvjereni nacionalsocijalist, mladi doktor prava koji se slučajno pridružio SS-u da izbjegne kazneni progon zbog homoseksualnog susreta. Ali što je slučaj? Je li ga baš on učinio sudionikom nekih od najmračnijih trenutaka novije svjetske povijesti: pored rovova za masovna smaknuća u Babinu Jaru, na Kavkazu, u staljingradskom kotlu, u Auschwitzu? Od poharanih ukrajinskih gradova pa sve do Hitlerova bunkera u razorenom Berlinu, Aue hladno i nemilosrdno opisuje zločine, krvnike i žrtve, do u najsitniji detalj oslikavajući ono što će postati provokativan, zastrašujuće živ portret Trećeg Reicha: rat viđen očima krvnika.

No 'Dobrostive' nisu samo 'Novi Rat i mir', niti 'jedna od najsnažnijih knjiga ikada napisanih o nacizmu'. Ujedno, one su strmoglav skok u tamu obiteljskih odnosa i seksualnih opsesija. Načinom na koji u sudbini SS-Obersturmführera Maxa Auea prepleće povijest i privatni život, Littell zaziva duh klasične tragedije i svojim romanom ulazi u briljantan i mračan dijalog s besmrtnim djelima Eshila, Sofokla, Vasilija Grossmana i Lava Tolstoja. Desetljećima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, dok pod lažnim imenom na sjeveru Francuske uspješno vodi tvornicu čipke, Aue će se osvrnuti, pružiti nam ruku i pozvati nas da ga pratimo. Gonjen Eumenidama, nazivajući nas braćom, ravnodušnim će nas i deliričnim krajolicima dovesti do strašnog susreta čovjeka i zla, do pitanja koja nijemo vrište iz ovog romana: bismo li i sami mogli postati poput njega? Bismo li prešli crtu i koraknuli u tamu? Bismo li primijetili da se to dogodilo?' stoji u najavi knjige na stranicama Frakture.

Rijetko kada se prijevod jednog romana može proglasiti prvorazrednim književnim događajem. Međutim napravit ćemo upravo to, jer 'Dobrostive' (Les Bienveillantes) američko-francuskog autora Littella zaslužuju takav tretman. Po svemu monumentalna knjiga - počevši od gabarita (936 stranica i gotovo pola kilograma mase), preko teme (Holokaust iz perspektive časnika SS-a) i kritičke percepcije (roman je prozvan 'Novim Ratom i mirom' te o njemu postoji ozbiljan zbornik radova), do 18 godina, koliko nam je trebalo da dobijemo prijevod na hrvatski jezik - prije nekoliko tjedana ugledala je police knjižara. Tim smo povodom o značenju 'Dobrostivih' odlučili konzultirati tercet upućenih ljudi - urednika domaćeg izdanja Romana Simića, prevoditeljicu Leu Kovács i profesora Tomislava Brleka, komparatista koji je tom romanu posvetio poglavlje u svojoj studiji 'Lekcije - Studije o modernoj književnosti' iz 2015. godine.

'Tako velike romane kultura koja drži do sebe ne smije zaobići'

Za početak, zanimalo nas je kako to da je roman izdan čak 18 godina nakon što je objavljen u Francuskoj, a odgovorio nam je Simić: 'Littellov roman je izazov, kako za čitatelja i prevoditelja, tako i za izdavača. Što se ovog zadnjeg tiče, s jedne strane ne čudi me to što mu je kod nas trebalo ovoliko dugo: objaviti ovakvu knjigu je pothvat, preskup (doslovno) da biste se prevarili u procjeni možete li joj omogućiti ne samo da se pojavi pred čitateljima, nego i da živi među njima. S druge strane, još manje me iznenađuje to što se napokon pojavljuje i u hrvatskom prijevodu. S glavnim urednikom Frakture Seidom Serdarevićem o 'Dobrostivima' razgovaram barem već desetljeće: tako velike romane - i ovdje ne mislim na obim - kultura koja drži do sebe jednostavno ne smije zaobići.'

''Dobrostive' u svijetu doista jesu bile bestseler, ali ne mogu reći hoće li kod nas biti hit, još manje hoće li uspjeh polučiti preko noći, kao što se to dogodilo, primjerice, u Francuskoj. Ono što zasigurno znam jest da će ovaj roman zgromiti sve one koji ga pročitaju. I tu ne pretjerujem, kao što ne pretjeruju ni oni koji su ga prozvali 'jednim od najkontroverznijih romana 21. stoljeća'. Hit-knjige znaju biti pomodne, plesati jedno ljeto, ali to, da vas zgrome, ne postižu ni često ni lako. Jonathan Littell svojim remek-djelom nije želio stvoriti hit, hit su od njega stvorili oni koji su o 'Dobrostivima' govorili, raspravljali, nosili ih u sebi i u njihovom oblaku živjeli dugo nakon čitanja. Tom plemenu, vjerujem, pripadaju i Frakturini čitatelji', nada se Simić.

'Od svih romana koje sam dosad prevela ovaj je bio najzahtjevniji'

O izazovima prevođenja ovog opsežnog i tematski zahtjevnog romana pitali smo njegovu prevoditeljicu Kovács: 'Od svih romana koje sam dosad prevela, a bilo ih je veoma zahtjevnih, ovaj je bio najzahtjevniji. Već samim svojim opsegom od ni sama više ne znam koliko kartica zapravo je riječ o nekoliko knjiga u jednoj, u dijalozima ugrađenima u tekst nije lako ni formalno održati pozornost i pratiti roman pri prijevodu, a dodamo li još raznolikost poglavlja, stila pripovijedanja i prizora, mogu reći da su me od jedva podnošljivih 'spašavali' oni, od fabule izdvojeni, ulomci o povijesti kavkaskih jezika, filozofiji, religiji i slično, s kojima se dosad nisam susrela. Naime autorova je namjera ovim romanom prikazati zlo kroz nasilje i druge oblike. A o tim strahotama pripovjedač nam govori hladnim, intelektualnim tonom pravnika i analitičara. Roman nas zapravo od početka do kraja tjera da (pre)ispitujemo svoje moralne i svjetonazorske granice. A da bi prenio njegov glas, prevoditelj se nužno poistovjećuje s njime i kad se u tome ne podudara s vlastitim moralnim vrijednostima, to je možda najzahtjevnije od svega. Kroz oči pripovjedača vidjela sam slike koje najradije nikad ne bih vidjela, pa se trenutačno uzdam u ljekovit protok vremena i blagotvoran učinak prevođenja dječjih knjiga.'

'Najveće pitanje bilo je kako presaditi priču s Istočnog bojišta 1942.-43. na hrvatski jezik, u kulturu koja na drugi način poznaje taj dio povijesti, drukčije zapisuje imena naselja. Temeljno pitanje: ostaviti kako je autor napisao ili fusnotama pomoći hrvatskom čitatelju u razumijevanju? Autor je pročitao dvjestotinjak naslova (izvora) kako bi napisao roman, a da bih uopće pronašla adekvatne nazive ili naslutila aluziju na nešto što na hrvatskom nije zapisano, imala sam vrijednu pomoć stručnjaka za vojnu povijest. I tu dolazimo do najvećeg izazova: pripovjedača koji podrazumijeva da čitatelj razumije sve o čemu govori, pa i njemačke izraze kojima se služi bez objašnjenja. Ta podrazumijevanost čitateljskog razumijevanja vidi se i u opisima prizora, bilo šturim, bilo opsežnim, što paradoksalno otvara brojne mogućnosti interpretacije i prenošenja smisla na drugi jezik. Presudnu ulogu u rasplitanju tog iznimno zamršenog tkiva odigrao je izvrstan urednik Roman Simić i ovime mu odsrca zahvaljujem', rekla je Kovács.

Apsolutna egzaktnost romana zapanjila i stručnjake za Holokaust

Za kraj, obratili smo se komparatistu Brleku i pitali ga kakvo je za suvremenu književnost značenje Littellova romana: 'To je jedno od rijetkih - ako nije i jedino - nesumnjivih prvorazrednih književnih postignuća ovog stoljeća iz najmanje dva, međusobno povezana, specifično literarna razloga. Prvi se tiče nesvodljivo kompleksne prirode odnosa teksta i konteksta ili fikcije i zbilje te drugi narativnog strukturiranja, a nije pretjerano reći ni orkestracije ispripovijedanog. Iznimno pomnom rekonstrukcijom - nitko drugi do Claude Lanzmann rekao je da ga je apsolutna egzaktnost zapanjila - postiže se dokumentaristička uvjerljivost. Istodobno, ni radnja ni protagonist nisu historiografski potvrđeni, štoviše, kako naglašavaju muzički naslovi poglavlja i mitološki zaplet na koji upućuje naslov, bezbrojne su pomno rekonstruirane pojedinosti smještene u okvir koji upravo njihov status činjenica dovodi u pitanje. K tome, Littell iscrpno koristi oba modusa kojima moderni roman može ostvariti odmak od dominantnih oblika, koje odlikuju koherentnost i referencijalna prepoznatljivost, a Sharon Spencer davno ih je opisala kao zatvorene i otvorene strukture. Prve tvore posve izdvojene dijegetičke univerzume, presudno ovisne o restrikciji perspektive na samo jedan, isključiv, stav spram teme, što ima efekt iznošenja uvjerenja, a potonje predočuju difuzan i konfuzan svijet supostavljanjem višestrukih, čak kontradiktornih perspektiva, te često sadrže i duge esejističke pasaže i teorijske rasprave. Predstavljajući apsolutno činjenično provjerljiv dijegetički svijet, Littellov roman hipostazira povezanost s kontekstom u kojem ga se čita te traži da ga čitatelji shvate kao fantastičan, bizaran, iracionalan, halucinantan i užasan, za koji je, po definiciji, vjerodostojnost irelevantna.'

'Radikalno literaran je, u skladu s etimologijom, onaj tekst koji zahvaća u korijen umijeća pisanja, u ovom slučaju umjetnosti romana. Ogromna se većina spisateljske - u konkretnom slučaju pripovjedne – produkcije, u bilo kojem razdoblju, zadovoljava upotrebom ustaljenih oblikovnih obrazaca, koji god to bili u danom kontekstu. Vrlo je mali broj djela, naprotiv, pisan sa sviješću da takvo preuzimanje gotovih rješenja nužno proizvodi unaprijed zadana, da ne kažemo programirana značenja. Littell se upustio u suočavanje s temeljnim pitanjima umijeća pripovijedanja, suočavajući tako čitatelje s problemom odgovornosti u procesu proizvodnje značenja. Parafrazirajući Kanta, moglo bi se reći da postavlja izazov izlaska iz stanja nezrelosti u kojem obitavamo dokle god tražimo da nam tekst koji čitamo potvrdi ono što već mislimo. Dakle radikalna je književnost pisana pod egidom legere aude', zaključio je Brlek.