Rozamunda' Elfriede Jelinek, premijerno izvedena u Teatru &TD, treći je dramolet iz ciklusa 'Drame princeza' u kojemu se autorica bavi istraživanjem ženskih arhetipova. Redateljica Senka Bulić gusti tekst prenijela je u fizički teatar ispunjen tjelesnom i auditivnom agresijom, svevši dramu o ciparskoj princezi Rozamundi na samu osnovu – odnos pera i tijela.

U naslovnoj princezi odvija se dramatični sukob između spisateljice i tradicionalne žene - njezina nutrina žudi za pisanjem kao elementom kreativnosti i emocionalnog čišćenja, a partner je želi u 'krevetu i kuhinji'. U sukobu unutarnje potrebe i vanjskih pritisaka naslonjenih na tradiciju, pero mora kapitulirati pred tijelom, što će u konačnici potvrditi i sama izvedba u kojoj riječi počesto postaju tek 'zvučna kulisa', a tijelo je sadržajni nositelj. Rozamunda je prisiljena priznati da je status žene nespojiv s pisanjem ili nekom drugom vrstom kreativnosti.

Cijela predstava oblikovana je na osnovnoj opreci. Tako je scenograf Tomislav Ćurković na centralni dio scene postavio krevet ispunjen vodom i tanjurima, kao jasan spoj očekivanja od žene. Iznad tog 'sudopera strasti' smjestio je mikrofon kao metaforu pera, odnosno tipkovnice, u koji Rozamunda izgovara vlastiti tekst u bujicama što nestaju pod dramatičnosti njezinog vlastitog glasa i partnerovih naglašenih pokreta. Iz te mase riječi izvire tek pojam sudar koji posredno ukazuje na junakinjinu točku prelomnicu – susret s predstavnikom vanjskog svijeta, muškarcem, koji njezinu nutrinu presudno lomi.

Rozamundina borba protiv potiskivanja pera nauštrb tijela reflektira se u samom tekstu, od posrednih metafora do konkretnog prodora mikrofona u prostor emocionalne i tjelesne strasti, čime sukobljene opreke nužno upućuje jednu na drugu u uzročno-posljedičnom vrtuljku postavši tako metaosvrt na zbivanja. Usprkos toj prepletenosti i upućenosti, nakon Rozamunde ne ostaje pero, već tijelo, ogoljeno i uronjeno u krevet-sudoper, dodatno izloženo gledateljima poput komada mesa.

Izvedbeni prostor Rozamundina loma Bulić je ispunila tjelesnim i seksualnim sudarima, fizičkim nasrtajima, kažnjavanjima i samokažnjavanjima, ali i gađanjem hranom kao pomalo suvišnim simbolom održanja tjelesnosti. Ti scenski ekscesi, pomalo utopljeni u buci cjeline, bili su jasne, na mjestima i pretjerano jasne metafore sukoba dvaju polova pretočene u čitljivo, no na kraju predstave pomalo zamorno scensko pismo predstave. Rezultat je to potrošenosti forme, a posljedica je ono najgore po predstavu – osjećaj djelomične ravnodušnosti i rezignacije pri izlazu iz kazališta. Za nešto više bio je potreban dramaturški pomak od osnovne opreke.

Gošća iz Kotora Tihana Ćulafić i Marinko Leš bili su upravo onakvi kakvi su trebali biti: ekspresivni, bučni, agresivni u argumentaciji, tjelesno i emocionalno ogoljeni te prepušteni scenskoj igri, kojoj su se dali u potpunosti. Leš je sve to začinio odmjerenom količinom samodopadnosti, a Ćulafić dodatno podcrtala krajnost borbenosti u gašenju.

Usprkos odličnom rješenju scene i vrlo energičnim glumačkim izvedbama te nekolicini vrlo zanimljivih scenskih prizora i metafora, 'Rozamunda' u režiji Senke Bulić 'popiknula se' na povremenu doslovnost i pala u završnom zamoru kao rezultatu potrošenosti forme.