Pjesma koja je Josipa Dabru potaknula na rafalnu paljbu iz pištolja naime nije, kako su javili hrvatski mediji, nikakva cajka. Nije čak ni sevdalinka, kako su svi zaključili, iako je istina da je Dabro zapucao uz jednu od njezinih najpoznatijih verzija, onu poznate pjevačice sevdalinki Zehre Barjaktarević. Nije ni stara narodna kosovska pjesma, kako su potrčali izvijestiti srpski mediji, podjednako neupućeni u njezinu etimologiju, iako bi trebali biti upućeniji malo više od hrvatskih.

Riječ je o pjesmi koju je napisao Dragiša Nedović, svojevrsni balkanski Woody Guthrie, jedan od posljednjih iz slavne balkanske loze narodnih pjesnika koji je u turbulentno doba balkanske povijesti proputovao cijelu Kraljevinu Jugoslaviju u potrazi za glazbenom inspiracijom. Rođen je 1916., u Kragujevcu, u siromašnoj gradskoj obitelji od oca Andreja i majke Gine. Sa šesnaest godina, s gitarom na leđima i običnim plavim koferom u koji će pohranjivati zapise s puta, krenuo je pješice u želji da svijet čuje njegovu glazbu.

Od Višegrada do male Mare

Put ga je prvo nanio u Bosnu, gdje je skladao i izvodio neke od kasnije općeprihvaćenih sevdalinki poput 'U lijepom starom gradu Višegradu', 'Prođoh Bosnom kroz gradove' ili 'Iz Bosne se pjesma čuje'. Potom je produžio do Dalmacije, gdje je, kako je to svojedobno primijetio Boris Dežulović, zapisao i neke od najljepših mediteranskih pučkih napjeva poput kultne 'Kad si bila mala Mare'.

Prije početka Drugog svjetskog rata vratio se u rodnu Šumadiju te tamo, bogatiji za iskustvo kirurški preciznog autora bosanskih sevdalinki i dalmatinske pisme, zapisao i neke od najljepših pjesama o rodnom kraju, poput legendarne 'Stani, stani Ibar vodo' ili 'Na Moravi vodenica stara', pa i famoznu 'Karanfil se na put sprema'.

Preživio Šumarice i Dormagen

U Kragujevcu ga je zatekao i Drugi svjetski rat, gdje je nevjerojatnim čudom preživio najveći urbani masakr ovog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Tamo je, naime, na području današnjeg spomen-parka Šumarice pobijeno preko 3000 stanovnika Nedovićeva rodnog grada. Ne i Nedović – njega je u koloni u kojoj je, kako je zapisala Desanka Maksimović, pobijena 'četa đaka u jednom danu', prepoznao neki emotivni Nijemac, kojega je uz vrelu šumadijsku rakiju, bit će, neka njegova pjesma ponijela u nekoj kafani, pa su ga poštedjeli.

Poslali su ga u Njemačku, u logor Dormagen, gdje je proveo četiri godine kao ratni zarobljenik. Nakon što je čudom preživio nacističku torturu, vratio se u Kragujevac, gdje je saznao da je netko ukrao njegov famozni plavi kofer te šeće okolo predstavljajući njegove pjesme kao svoje. Autorska prava na njih nikad nije uspio zaštititi, iako je osnovao udruženje skladatelja pjesama s narodnim motivima. Shrvan bolom zbog pokradenog životnog djela, 1950. obolijeva od upale pluća te još petnaestak godina životari u rodnom gradu, gdje na koncu umire 1966.

Nezamjenjiv dio balkanske pjesmarice

'Karanfil se na put sprema' do danas je doživjela bezbroj verzija, od kojih je vjerojatno najpoznatija ona legendarne pjevačice izvorne narodne glazbe Nade Obrić. U novije vrijeme obradila ju je i Amira Medunjanin, kao i legendarni srpsko-američki jazz trubač Stjepko Gut, zahvaljujući čijem etnomuzikološkom istraživanju danas i najviše znamo o liku i djelu Nedovića.

Ne sumnjamo da će, čekajući ishod izvanredne vikend-istrage državnog odvjetnika Turudića, ovaj članak pročitati i posrnuli bivši ministar Dabro te – nadamo se – shvatiti da je za svoj nepromišljen i neodgovoran čin odabrao i potpuno neprikladnu pjesmu. Uz tolike rafalne balkanske cajke pucati kroz prozor auta u spokojnu šokačku noć uz pjesmu opelješenog glazbenog nomada iz Šumadije, koji je preživio čak i naciste – zbilja nije neki izbor ni za nekog iz Otoka, ni za nekog iz Domovinskog pokreta. Drugi put će, ne sumnjamo, pametnije.