Što predstavu Generacija XYZ čini toliko specifičnom, pitate se. Pa, odgovor je prilično jednostavan. Pripada stilu novog cirkusa. O tome o čemu se tu točno radi, kako je predstava nastajala i još koječemu drugome razgovarali smo s autoricama ove predstave, akademskim glumicama koje su svoje umjetničko biće pronašle upravo u ovoj jedinstvenoj formi.

Tko ste vi, kako ste ste našle u kazalištu i kad ste se i kako pronašle u životu?

Mi smo Marijana Matoković i Lidija Kraljić. Obje smo diplomirane glumice i lutkarice, a poznajemo se još od studentskih dana s Akademije. Nismo bile na istoj godini, ali smo prošle više-manje iste profesore i školu. Nastavile smo suradnju u udruzi Crveni Nososi - klaunovidoktori gdje posljednje tri godine radimo zajedno u zagrebačkom timu klaunovadoktora. Iz te slične edukacije, zajedničkog rada u Crvenim nosovima i sličnim afinitetima prema kazalištu i novim formama poput cirkuskih vještima - dovelo nas je do ideje da osnujemo svoju umjetničku organizaciju u kojoj radimo upravo takve projekte. Profesionalne predstave koje spajaju kazalište i suvremeni cirkus.

Kako bi, nekome tko nikad nije čuo za novi cirkus, objasnile ovu formu?

Suvremeni cirkus je vrsta izvedbene umjetnosti koja obuhvaća širok spektar vještina i umjetnosti i kombinira ih. Tako se tu isprepliću od klasičnijih vještina poput žongliranja, kontorcionizma, trapeza, akrobacija, klauniranja do kombinacija sa lutkarstvom, glumom, suvremenim plesom, multimedijalnim projektima, glazbom. Ono što je uvijek prisutno je neka vještina za koju je obično potrebno dulje vrijeme za usavršavanje, a onda nadogradnja kazališnošću, pričom, kostimima, scenom, glazbom...

Gdje su Hrvati/ce mogli vidjeti novi cirkus bez da su uopće znali čemu svjedoče?

Suvremeni cirkus je prisutan u Hrvatskoj uglavnom u festivalskom izdanju. Ponajprije se može vidjeti sjajne izvođače uličnog karaktera na festivalima poput C’est is the best, CuFus, Špancirfest, ali i izvrsne temelje za razvoj scene suvremenog cirkusa je uspostavio festival Novog cirkusa u Zagrebu koji je nažalsot ugašen.

Međutim, nastavilo se s razvojem organizacijom drugih festivala, također i u drugim gradovima van Zagreba pa su tako itekako cirkuski aktivni gradovi Split, Rijeka, Pula, Samobor...

U Zagrebu postoji sad već povelik broj udruga i organizacija koje se bave cirkusom, izučavanjem vještina poput plesa na svili, užetu, trapez, kontorzije, žongliranje, klauniranje... Također, sjajan primjer popularnije verzije suvremenog cirkusa je svjetski poznata kompanija Cirque du Soleil čije snimke su znali emitirati i na televiziji.

Zašto je ona važna za hrvatsku kazališnu scenu i kako korelira s tradicionalnim kazalištem?

Scena suvremenog cirkusa je važna iz nekoliko razloga. Uglavnom se radi o projektima koji su autorski, istraživački, predani i ne podilaze publici. To otvara prostor za traženje novijih načina izričaja. Uglavnom se takvi projekti bave ili aktualnim temama, ili propitivanjem unutrašnjeg života izvođača. U takvom obliku stvaralaštva primarni cilj je pronaći način kako neku vještinu ukomponirati u cijelinu, kako iskoristiti talent i znanje neke vještine za pričanje priče koja se tiče autora. Ujedno su u takvim slučajevima autori uglavnom i producenti i izvođači i organizatori tako da je s te strane zahtjevniji proces stvaralaštva.

Kod klasičnijeg načina proba u kazalištu, nema od starta jasnog teksta, priče, likova. Prostor za kreaciju je puno nedefiniraniji, što može odvesti u više smjerova.

Mislim da se kazalište i cirkus isprepliću u tome što i jedno i drugo treba imati svoju publiku, priču koja dira, koja se tiče, koja se razvija. Kao što u klasičnom dramskom komadu postoje likovi, mjesto radnje, vrijeme radnje, dramaturški okvir, to mora postojati i kod predstava suvremenog cirkusa. Uglavnom su to predstave s manje riječi, riječi su zamijenjene gestom, pokretom, vještinom...

Kako izgledaju vaši procesi?

Zasad smo imali probe za jednu predstavu, a to je Generacija X Y Z. Naša prva predstava u Teatru CIRKUS Punkt. Proces proba nije bio ni približno blizak standarnim kazališnim probama. Gotovo godinu dana prije premijere javila se ideja za napraviti predstavu o tri generacije koje se susreću na penjalici koja asocira na dječje penjalice iz parka i da pritom te tri generacije izvode različite akrobacije.

Mislim da je proces proba krenuo od tog trenutka kad smo nas tri izvođačice, složile se da želimo to raditi. Najprije smo imali proces brainstorminga kako napraviti konstrukciju koja bi nam omogućila takvu priču. To je trajalo 2-3 mjeseca. Zatim od jeseni smo se prijavile za rezidencijalni prostor u Pogon Jedinstvu gdje smo kroz 2 tjedna imale intenzivne probe svaki dan na koje su nam dolazili suradnici iz različitih područja. Iz suvremenog plesa, parkoura, pole dance-a, gimnastike i od svakog od njih smo imali poduku dijela vještina koje bismo mogli iskoristiti.

Tijekom naredna 4 mjeseca imale smo probe u blokovima, ponekad intenzivnije, a ponekad rijeđe. Poanta je bila u konstanti. I kad nismo fizički radile, smišljale smo riješenja za dramaturgiju, glazbu, kostime... U svakom slučaju čitav proces je trajao gotovo godinu dana. Od prve ideje do premijere.

Zašto se i po čemu razlikuju od klasičnih procesa?

Razlikuje se utokoliko što nismo od starta imale jasnu priču. Imale smo ideju za scenografski element kojeg želimo koristiti na različite načine. Nismo znale, kako, kada, hoće li što od toga biti jasno. Ali malo po malo smo slagale. Imale smo i pomoć izvana u vidu dramaturgije i režije, iako su inputi i želje dolazile od nas tri izvođačice.

Ono što nas zanima u CIRKUS Punktu je takva vrsta projekata, koja objedinjuje neku vještinu, ali ima temelje u kazališnom - likove, priču, jedinstvenost i da publika razumije što gleda.

Prisjetite se nekih anegdota koje su obilježile ovaj proces.

Ajoj. Jedna od najdražih je definitivno bila kad smo slagale sekvence u kojima se sve tri krećemo kroz prostor i slažemo to. A naša stručnjakinja za scenski pokret pokušava nas uskladiti i složiti dinamiku sekvence da odgovara. I onda u jednom trenutku pita Ivanu: ‘A što ti tu radiš?’ Pritom misleći, kamo si ti krenula, naspram ostalih. A mi ostale smo to shvatile, da je suvišna u sekvenci, da ne radi ništa i da što ona tu ima raditi. To nam je postala krilatica svaki put kad bismo nabasale na dio koji je problematičan pa bismo si samo ponovile ‘ A što ti tu radiš?’.

Kakve su bile reakcije (interne i eksterne) na generaciju?

Odlične. Bar koliko je do nas došlo. Drago nam je da smo imale preiliku odmah odigrati dva dana za redom i da su nam došli ljudi različitih generacija. Svatko je upisao neke svoje asocijacije, ali opet svi su vidjeli priču oo tri mlade djevojke koje imaju probleme u odrastanju, koje se bore sa sobom, okolinom...sve nekako s malo rijei, a opet jasno. Mislim da smo itekako zanimljive publici koja je 15+. A do njih je nekako najteže doći. Jer ne prolaze bilo kakve teme, a treba biti nešto što im je interesantno.

Kako izgleda život na nezavisnoj sceni i zašto se isplati?

Uh...pogotovo u posljednjih godinu dana je to hrpa previranja, promjena, prilagodbi, planiranja i promjena (Puno slova P). Ono čega ne nedostaje je kreativnosti, mašte, kako doskočiti svim izazovima. Ljepota je u slobodi raznolikosti vrste posla. To da se okolina u kojoj radimo mijenja, ljudi, suradnici, ali i prilika da se isproba puno više stvari nego možda u jednoj matičnoj kući. S druge strane, prisutna je neizvjesnost, kako financijska tako i umjetnička. Pogotovo dok pandemija ne prođe i dok se ne vrati u normalu izvedbe pred punim dvoranama. Nedostaje nam to. Jako, jako.

Kakvi su planovi za budućnost Teatra?

Veliki. Barem tako maštamo. Ali od mašte uvijek kreće. Htjele bismo u ovoj godini ostvariti što više nastupa, koliko to mjere budu dopuštale. Prijavljivati se za festivale i igrati na otvorenom i u zatvorenom. I vidjeti kako reagiraju različite generacije u različitim gradovima.

Također planiramo još dvije premijere u ovoj godini. Obje posve drugačije od prve predstave. Jedna od te dvije je i koprodukcija s Teatrom Tirena iz Zagreba.

Osim premijera, želja nam je u ovoj prvoj godini kada smo premijerno izašle sa svojom prvom premijerom, etablirati se na tržištu kao jedna nova, svježa, mlada umjetnička organizacija koja radi projekte kakvi se ne rade baš svaki dan kod nas. Dostupni publici, razumljivi i da dopremo do svakog i postanemo njihova doza kulture.