Složena mreža odnosa, uloga, gubitaka i poraza, zločina i krivnje... ili jednostavno preživljavanja. Tako je, među ostalim, žiri 12. književne nagrade tportala opisao pobjednički roman Nikole Petkovića 'Put u Gonars' temeljen na istinitoj priči autorove bake koju su u Drugom svjetskom ratu usred noći odveli u istoimeni fašistički logor blizu Palmanove u sjeveroistočnoj Italiji. Petković preko njezina iskustva, zapravo u pozadini njezina odlaska, gradi kroniku okupiranog Bakra postavljajući ga sa svim njegovim osebujnim likovima, pričama i predajama na rub groteske i fantazmagorije.

'Put u Gonars' četvrti mu je roman. Prije njega napisao je 'Priče iz davnine', 1989., 'Uspavanku za mrtve', 2007. i 'Kako svezati cipele', 2011. Te godine postao je predsjednikom Hrvatskog društva pisaca i na tom je mjestu ostao do početka prošle godine, kada je dao ostavku. Živi u rodnoj Rijeci i radi kao profesor na Kulturalnim studijima Filozofskog fakulteta.

Čestitke na nagradi za najbolji hrvatski roman. Kakav je osjećaj dobiti to priznanje?

Nisam očekivao nagradu. Knjige se i ne pišu zbog njih. Priznanje me zato stvarno iznenadilo, ali i dirnulo. Možda sam i previše emotivno reagirao na njega. Drago mi je da je žiri prepoznao da ono o čemu pišem znači nešto u vrijeme u kojemu se sve relativizira, ali i da je nagradio literarnost romana. Tekst je dosta zahtjevan pa me kao književnog teoretičara, sveučilišnog profesora i, u krajnjoj liniji, kao pisca pozitivno iznenadilo to što je nagrađena ta njegova potencijalna neprohodnost. Danas se takvih knjiga sve manje čita.

Kroz 'Put u Gonars' stalno se provlači rečenica: 'Ako rata mora biti, neka ga bude, samo neka ne bude oslobođenja.' Zašto ste odlučili staviti naglasak na tu misao?

To je svojevrstan lutajući motiv romana, a riječi su čovjeka koje sam slušao kao dječak. U knjizi sam mu promijenio ime. Bio je poliglot i radio-amater i kad je 1948. donesena Rezolucija Informbiroa, nazvao je prijatelja u Moskvu te pitao kako to da majka Rusija više nije majka, a otac Staljin više nije otac. Zbog toga je dobio 11 godina na Golom otoku, ni kriv ni dužan. Odležao je sedam, vratio se i pio litru travarice dnevno. O logoru nikad nije govorio, osim u smislu te rečenice: 'Ako rata mora biti, neka ga bude, samo neka ne bude oslobođenja.' Protumačio sam to tako da je svaki osloboditelj u euforiji, dok se situacija još ne preradi, kako bi se frojdovski reklo, dok se na nju još reagira, sposoban načiniti užase. U samom romanu vodilja mi je bilo to da niti jedna ideologija, niti jedan projekt nije vredniji od jednog jedinog ljudskog života. Zato sam se stalno vraćao na tu njegovu rečenicu koja nekima može zvučati loše - kao relativizacija partizanskog oslobođenja. Ona, međutim, apsolutno to nije, niti je taj čovjek mislio tako. On je cijelo vrijeme bio na strani partizana i u knjizi je vrlo jasno da su oni osloboditelji. Ali zanimalo me kako se to reflektiralo na živote običnih ljudi. Svatko od njih prošao je ono što je prošao. Htio sam opisati stanje iz perspektive čovjeka kojemu povijest nepozvana pokuca na vrata, a on zapravo tu povijest, kao veliki narativ, ne treba.

Današnjoj Hrvatskoj su prošlost i povijest, osobito ratna povijest, i dalje izrazito bitni i jedna od aktualnih rasprava ona je o izjednačavanju fašizma i komunizma. Ministarstvo branitelja je u ožujku, primjerice, u suradnji s Hrvatskim društvom likovnih umjetnika objavilo natječaj za likovno rješenje spomen-obilježja žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Što mislite o tome?

Svaka nevina žrtva na bilo čijoj strani jedna je žrtva previše. Branitelji su ti koji ideologiziraju tu temu. Poznajem ih dosta koji su bili u ratu, pošteno odradili svoj posao, vratili se i ne rade karijeru od toga. Đuro Glogoški i njegovi od toga rade karijeru i ja ih shvaćam kao huškače koji nam ne trebaju. Ako mislimo da je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti, onda nemamo više što raditi. U prošlosti smo već bili. Ako želimo da nam zaživi prezent, onda hajdemo raditi na tome. Kad je riječ o izjednačavanju ideologija, totalitarizama, vrlo je jasno da ih ne možete izjednačiti. Fašizam, nacizam ili nacifašizam, koji imaju upisane rasne zakone u svoje temelje, apsolutni su zločin protiv čovječnosti. Komunizam govori da svatko radi onoliko koliko može, a dobiva onoliko koliko mu treba. Naravno, to je utopija koja nikad nije zaživjela. Nismo imali nijednu zemlju koja je bila komunistička, imali smo državno-kapitalističke zemlje, ali bar u ideji ta je država bila dobra pa je poslije otišla u krivo. Zato je sramota ono što u javnosti izgovaraju povjesničari tipa Zlatka Hasanbegovića, kojega ne mogu čak ni nazvati povjesničarom.

Knjigu 'Put u Gonars' temeljite na priči vaše bake koja je u Drugom svjetskom ratu bila u talijanskom fašističkom logoru Gonarsu, 'tužnom spektaklu jada i ljudske degradacije'. Kako je završila u njemu?

Kao dijete živio sam s djedom i bakom, umjesto s roditeljima, i tada sam čuo priču o logoru, i to samo dvije stvari. Prva je bila to da je nona bila internirana, što je blaga riječ. Usred noći odveli su je jer je nosila medicinsku pomoć partizanima. Bila je u Antifašističkoj fronti žena, ali nikada u Partiji. Nikad nije vjerovala u ideologiju, ali je vjerovala da može učiniti mali pomak prema dobru. Govorila je: 'Živjela sam u vremenima kad je naprosto trebalo pomoći ljudima i ja sam pomagala.' U Bakru ju je netko cinkao zbog tog pomaganja. Kad se vratila iz logora, taj je čovjek bio živ, ali ona nikada nikome nije htjela otkriti tko ju je izdao. Bojala se da bi mu netko od nas napravio nešto. I kad joj je talijanska vlada ponudila reparaciju, rekla je da ne želi, da joj to vrijeme nitko više ne može vratiti, a pogotovo ne lirama. Traumatsko iskustvo se ne izgovara pa baka tako nikad nije govorila o tome što je prošla u Gonarsu, osim o dvojici talijanskih vojnika koji su nju i prijateljicu spasili od gladi jer u logoru nije bilo teškog mučenja. Metoda im je bila izgladnjivanje.

I sami ste otišli ondje dok ste pisali knjigu?

Da, pisci rijetko govore o tome kako pišu, kao da se to podrazumijeva. Ali ja ću reći da sam zapeo na kraju knjige. Nisam znao kako je završiti. Onda sam sjeo u auto i odvezao se u Gonars, za koji znam od svoje 16. Tek u 57. godini otišao sam ondje, a nikad ranije to mi nije palo na pamet, iako sam sto puta kupovao u Palmanovi, koja je 15 kilometara udaljena od Gonarsa. To je bio najveći logor na Apeninskom poluotoku, a o njemu se danas ne govori. Kad su krenuli rat i fašizacija, u njega su slali oficire jugoslavenske kraljevske vojske i oficire ruske vojske te se u to vrijeme poštivala Ženevska konvencija. Nakon toga krenulo je etničko čišćenje i logor se pretvorio ne u eksplicitno mučilište, ali svakako u prostor izgladnjivanja. Jedan od komandanata u to vrijeme rekao je da je poslušni zatvorenik najbolji zatvorenik, a ako je gladan, bit će još poslušniji. Moja baka i njena prijateljica, kako sam spomenuo, preživjele su zahvaljujući dvojici talijanskih vojnika, čuvara u logoru, koji bi im dali krumpir-dva više dnevno. Kad se Gonars kapitulacijom Italije zatvarao u rujnu 1943., rekli su im da bježe jer dolaze Nijemci. Onda se dogodila fascinantna stvar za koju ljudi koji čitaju roman misle da sam je izmislio. Ista ta dva vojnika 1945. našla su se u logoru u Bakru. Što su radili dvije godine, nitko ne zna, ali moja nona i prijateljica, koja je bila s njom u Gonarsu, u logoru u Bakru radile su kao bolničarke volonterke. Kad su vidjele talijanske vojnike, jedva su ih spasile da ih partizani ne strijeljaju.

U knjizi navodite da vam je pitanje kako uopće doći do objektivnog uvida u povijest pogrešno, čak i duboko uvredljivo jer ona nije zbirka, već zbrka događaja koja se redovito, izmjenom režima i ideologija, kažnjava anihiliranjem prošlosti i jer 'prošlost podsjeća na prošlost'. Kakav onda trebamo imati odnos prema povijesti?

Aristotel je rekao da povijest prikazuje svijet onakvim kakav on jest, a fikcija ili bilo koja umjetnost onakvim kakav bi on trebao biti. Ključan je taj prostor kondicionala. Mislim da o povijesti Austro-Ugarske Monarhije možete više naučiti čitajući 'Dobrog vojaka Švejka', a da o srednjoj Europi više možete doznati u romanima Claudija Magrisa. Fascinantna mi je metahistorija, koncept Haydena Whitea koji kaže da je povijest oblik pisanja i da je kao literarni tekst podložna analizi te da je najbolji alat za to književna kritika, odnosno književna teorija. Tu je i Carlo Ginzburg, autor romana koji je kod nas objavljen 1980-ih, 'Sir i crvi', a koji govori o mikrohistoriji. U disciplini povijesti je da radi panoramske planove, ono što Miroslav Krleža piše u svojim ratnim novelama - na koti toj i toj bore se ti i ti. To je čista statistika. Iza toga stoji ime, a ja volim krupne planove, to da literatura bude korektiv povijesti. Ne pišem samo takve romane, ali u vremenu u kojemu sada živimo, obilježenom relativizacijom svega, 'Put u Gonars' napisao sam iz dužnosti. U vrijeme kad sam slušao o logoru, s 15-16 godina, zanimali su me samo komadi i to kamo ću izaći. Kasnije mi je potreba da pišem o njemu došla izvana, kad su se na glavnom trgu u Zagrebu postrojavali crnokošuljaši, kad su takozvani branitelji išli na Hrvatski sabor. Ne kažem da nisu bili u ratu, ali ako su u njemu bili da bi rušili državu, onda nisu trebali ratovati. Kad sam odlučio pisati o Gonarsu, nisam više imao žive sugovornike pa sam otišao u rekonstrukciju. Kako je govorio teoretičar filma Siegfried Kracauer, kada ne znaš točno kako spojiti dva kadra, bilo u filmu, bilo u povijesti, onda izvedeš kvantni skok imaginacijom i naracijom, ali one ne smiju izdati sadržaj. Moraš imati okvir kojega se držiš. Tako sam u knjigu uveo osam ilegalaca koji predstavljaju mentalitet Bakra, grada koji je cijelo vrijeme trebao učiniti nešto, a nije učinio ništa.

Zoran Ferić je na predstavljanju vaše knjige u Zagrebu rekao da je 'Put u Gonars' 'posve u službi temeljne uloge literature, a to je da razmišljamo'. No što u situaciji kada se literaturu malo čita, kao što se često govori da je takva situacija u Hrvatskoj. Kakvo se vama čini stanje s čitanjem kod nas?

Dosta je loše. U zadnjih 15-ak godina dogodila se drastična promjena paradigme te nevjerojatna akceleracija svega. Da sam imao tehnologiju koju danas ima moj 15-godišnji sin, pitam se bih li ikad čitao, uza svu ljubav za čitanje. A neki sam dan baš pročitao da se čitanje knjiga zove duboko čitanje, a čitanje tableta je čitanje. Dubinsko znanje, obrazovanje, koje ima početak, sredinu i kraj, danas se pretvara u kvizaško znanje te je došlo do interferencije obrazovanja i skupljanja informacija. Ne mislim se zgražati nad novim tehnologijama, vjerojatno je ljudima i vatra bila čudna kad je izumljena, ali pratim mlađe generacije preko svoga djeteta. Oni naprosto imaju jezivu disperziju pažnje i znam jako malo djece koja vole čitati. Nevjerojatno je to da smo na našim mrežnim stranicama dozvolili da se pojavljuju raznorazni sažeci lektira kako ih mladi ne bi morali sami pročitati. S druge strane, hrvatska lektira danas je duboko arhaična. Koje god dijete je preživi i dragovoljno poslije nje nastavi čitati, zaslužuje orden zvijezde Danice s milijun i osamsto zvijezda. Moj je sin neki dan čitao 'Novelu od Stanca'. Kog će mu boga to? Ili Šegrt Hlapić u osnovnoj, prvo s čime se djeca susreću. Prvo, jezik je arhaičan, drugo, kako će dijete koje ima iPad i na Snapchatu je razumjeti vrijednost kožnih čizmica, a da ga učiteljica ne uputi u to. A s obzirom na to za koju plaću učiteljica radi, svaka joj čast što uopće progovori na satu. Lektira treba biti nešto što korespondira sa stoljećem.

Radite kao profesor na kulturologiji, a mladima ste i u Americi, u kojoj ste magistrirali i doktorirali, predavali i kreativno pisanje. Koliko se, iz vašeg iskustva, nekoga može naučiti pisati?

Može se naučiti. Ako se slikanje može naučiti, kao i kiparstvo i hrvanje, zašto ne i pisanje? Dok sam bio u Americi, postojala su dva načina. Prvi je da imate priručnik koji vam kaže kako napisati uspješan roman. U njemu stoji da nikad ne smijete završiti knjigu tako da vam par ode u zalazak sunca. Tako, recimo, završava 'Casablanca', jedan od najboljih filmova svih vremena. Dakle, nekad funkcionira. Drugi način je, a tako sam i ja predavao, što nije nužno ispravno, ali je bio moj izbor - koliki input, toliki output. Ako ćeš pisati, moraš puno čitati. Studentima sam davao romane i kratke priče, nakon čega bi i sami pisali i onda čitali međusobno ono što su napisali, raspravljali te kritizirali jedni druge. Morate tu prijeći na ti i biti zaista vrlo intimni s tim ljudima. Ne treba mistificirati genij pisca, kao nešto s čime se netko rodi ili ne. To je kao da kažete da se liječnik rodi. Da se to izbrusiti, a ja sam učio i učim čitajući druge - Damira Karakaša, Zorana Ferića, Nedjeljka Fabrija. Ali elementarno pitanje koje sam postavljao studentima u Americi bilo je možete li zamisliti život bez pisanja. Ako su rekli - ne, ja bih ih izbacio zato što mislim da pravi pisac ne bira literaturu, nego ona bira njega ili nju.

Bili ste na čelu Hrvatskog društva pisaca od 2011. do početka 2018., kad ste dali ostavku. Zašto ste se odlučili na taj potez?

Naprosto sam se umorio i mislio sam da više ne mogu raditi, odnosno da bih u toj godini napravio više štete u odnosu na sve dobro što sam učinio prethodnih sedam godina. A nažalost, naša kultura, uključujući pisce, sklonija je više pamtiti štetu nego korist.

Pišete li sada nešto, spremate li neku novu knjigu?

Radim na knjizi koju namjeravam završiti do četvrtog mjeseca. Izdavač je Disput, a zove se 'O čemu govorimo kada govorimo o identitetu'. Kod nas se miješaju pojmovi 'identitet' i 'identifikacija', 'solidarnost' i 'afilijacija', pa radim na njihovom pojašnjenju i razgraničenju. Bit će to nešto između teorijske knjige i udžbenika za moje studente kulturologije.