Autora Milana Ilića šira je čitalačka javnosti upoznala pod pseudonimom Bajam Ilkullu, kako je potpisao svoju prvu knjigu 'Zapisi iz harema', koja je uvelike bila čitana i komentirana. Također je po mnogočemu bila neobična počevši od toga da se čitatelju moglo učiniti, zbog nekih diskretno protkanih aluzija, kao da tu ima ponešto od mnogih drugih priča kojih se sjeća. Ali, zbilja, to se moglo samo učiniti. Jer autor ni tada, a ni za ovu novu knjigu, nije uzimao iz sadržaja poznatih priča, nego ih je na neki svoj, duboko novostvaralački način, atmosferski protegnuo i proširio aktualizacijom u problematiziranju, ali ne i u gradivu pisalačkoga diskursa.

To nadopunsko proširenje bivših priča, koje prerastaju u sasvim nove, podsjetilo je pisca ovih redaka na doba kada je djetetu prije spavanja kazivao kakvu za takvu prigodu poznatu priču, a kada bi završio, moja je djevojčica gotovo uvijek zatražila još 'jednu iz glave'. Kao da se nešto slično događalo i Milanu Iliću pa sada, eto, imamo pred sobom i drugu knjigu njegovih 'priča iz glave'. On kao da priča iz priča priče pa je takva i primjerice njegova 'Zumbul šah'. Kazuje to jezikom narodskim počesto, ali onim što je najbolje u tom starinskom jezičnom registru. Piše on standardnim štokavskim hrvatskim, ali iznimno probranog leksika i veoma živahnih frazema. Kaže on tako za šaha da je:

Njegov prvijenac bio sav na mater. I očima i stasom i smijehom kad ga kome vrati. Ali, i takav, ocu svom ponos i radost. I sin je…

I sin je volio ono što mu usudom bi dodijeljeno, a to su bili konji!

Ovo prenošenje početka rečenice i ponavljanje u novom pasusu nije jedini stilski lirski ukras koji se može pronaći u njegovu pričalačkom izričaju. Ali u rečenoj priči ta se figura ponavlja malone sustavno.

Priča 'Zevarok' pak počinje upravo paradigmatski za Ilićeve skaske: Preko sedam gora i iza sedam mora živio neutješan kralj. Imao kćer što se nije mogla udati, sebi naći muža. Neko je prokletstvo bilo na njoj, a on nije znao kako joj pomoći. Noću bi sanjao kako mu je dvor pun unuka, kako čuje njihov smijeh i igru, a danju bi smišljao što da učini.

Eto, tu je i magični broj sedam gora i mora i česti kraljevski problem s udajom princeze jedinice. I stoga čitatelj može pomisliti da će čuti neku varijantu priče koju oduvijek zna. Ali nije tome tako. Ilićeva priča nešto kazuje, nešto pita, a ponekad samo raspravlja, zapravo, o kćerima danas i udadbama i danas i sutra, a ruho starinske priče samo je ovlaš zagrnuto preko problematike suvremenih princeza. Pričajući samo naoko staru priču autor dokazuje do zadnjega retka da se sve priče, ispričane i neispričane, mogu još dopričati i doslušati, iznova napisati i pročitati jer sve je oko čovjeka i u njemu i dan danas pod velikim znakom vječnih, gnoseoloških pitanja i daleko od bilo kakve epistemološke završenosti.

I na tome planu upravo Milan Ilić u hrvatskoj književnosti nastupa kao rijetki nastavljač pisma o novom izmaštavanju uloge čovjeka u potrazi za samim sobom, za duhovnošću i za svekolikošću smisla i sudbine ljudskoga univerzuma. Ništa manje, a ni više nije njemu nedohvatljivo.

U pripovijetci 'Brat Ilić' pak uzima mitološki lik i oko njega plete događanje. Lik je Odisej, a zapravo autor, u prvom licu jednine, njegov je brat. Odiseja, dakako, ne drži mjesto, lijep frazem iz Ilićeva standardnoga hrvatskog književnog jezika, i on ratuje daleko od Itake gdje živi njegov brat koji je putovao u mašti, a sjedio uz veliku zidanu kamenu peć.

I kreće priča koja bi lako mogla biti predložak za roman, pa scenarij za historijsko-mitološki spektakl u kojem je Odisejev brat travar, zapravo, glavni junak, a gdje se pojavljuju likovi kako mitološki, Penelopa primjerice, tako i domišljeni kao sin Odisejev, Meštar od ognja Poliklet, zvan Baćo, od kojeg glavni lik nasljedno nauči travarsko umijeće, majka rečene braće i još nekoliko neimenovanih likova. I posrijedi je pravo romaneskno štivo s mitološkom podlogom, puno dinamičnih događanja, prikaza borbi, ratnih strategija i lukavstava kao što je onaj trik s izradom velikoga drvenoga konja, pa opisa borilačkih vještina i dramaturgije s mnogo upravo filmičnih montaža raznih atrakcija u tkanju cijele priče. Dakako da nije riječ o priči zbog priče nego je posrijedi potpuno novi, nepatvoren uradak umjetnosti riječi. Upravo zato su itekako potrebne te Ilićeve priče iz glave.

Još treba zabilježiti jednu zanimljivost ovoga izdanja. Naime, na zadnjoj stranici knjižnoga bloka potpisani su suradnici na naslovnoj stranici pa tako doznajemo da su posrijedi sljedeći faktori u izradi: snimljeno - Luna-park Čarli, fotografija - Belizar Valić, haljine - Studio Sposabella, Zagreb, frizure - Studio Sasha, Zagreb. Ne piše samo ono najvažnije, a to je da je u predmetnoj zbirci, na samom kraju, gostujuća priča 'Pješak Korto', koja predstavlja mladu autoricu Amilu Žujo, a koja je i model na naslovnici knjige, dok je lijevo njezina kolegica Iva Tuđa.

Sve sasvim neuobičajeno u hrvatskome izdavaštvu.

Milan Ilić, Potpuna akustika, biblioteka Ambrozija, V.B.Z., Zagreb, 2011.