'Šušanj' Almina Kaplana je roman sa prigušivačem. Sve je svedeno na najniži ton, htijenje i nastojanje da se na zgarištu srušene kuće načini nova ne uspostavlja više od minimuma posla i razgovora.

Nikotin i kofein su konstante, varijable su eksplozije, smrti, esfor, sve prigušeno. Posljednji su mjeseci rata u Bosni, još se gine, a od pripovjedača daidža uporno zahtjeva da izmjesti majku iz groba u koji je ukopana, pripovjedač odbija, to se ponavlja sve do daidžine smrti, razgovori minimizirani, služe samo u dokaz da se još hoda na dvije noge. Prigušena je empatija, očaj je prigušen, u prvi plan dolaze fiziološke potrebe i tvrdoglavosti koje gube apsurdnost. Nema junaštva, nema patriotizma, nema patetike, nema ni ljubavi, puka tjelesnost, sve je golo kao glog ujesen. Nema izgrađenih likova, likovi su prigušeni, prigušeno je i kad u bijednoj kuhinji bijedno cvrči maslo i 'lombraju sudi'. I cvrčci i automobili su pod prigušivačem, prigušeni su daidžini dnevnici, sjećanje na spuštanje na Mjesec, radost je neznana i u sadašnjosti sela i u sarajevskim uspomenama. Sve je pod prigušivačem, i dan i noć, pod prigušivačem su i šušnjevi, i onaj što ga puzanjem čini zmija, koji se inače ne čuje, ali je svejedno prigušen.

Šesti roman Emira Imamovića Pirkea 'Plan savršenog neuspjeha' je drama o krhkosti žilavog čovjeka na poduzetničko-turističkoj podlozi, o imanju i nemanju, o kognitivnoj asonanci koja vodi prema – bazenu od blata. Privučen oglasom kojim se građevinsko zemljište ili već postojeće, derutne kuće, nude za jedan euro pod uvjetom da postanu turistički kapaciteti, sredovječni sarajevski pravnik, nekad novinar, kasnije nevidljivi djelić glomaznog i korumpiranog administrativnog aparata, čovjek osigurane egzistencije i propalog privatnog života, odlučuje prodati imovinu, odseliti u Dalmatinsku zagoru i postati vlasnik apartmana s bazenom.

Njegov, kao i identičan plan drugih stanovnika Zadomišta – sela koje je iz pitoresknog evoluiralo u odvratno – spektakularno propada. Nesuđeni turistički djelatnik živi s duhovima cijelog, opustjelog mjesta, ali i onima iz svoje prošlosti, dok se sadašnjost trudi da mu ionako upropašten život dodatno zakomplicira. San o lakoj zaradi i ugodnoj starosti pretvara se u moru suočavanja s pogrešnim izborima, pokidanim vezama, izgubljenim prijateljima i zakašnjelom drugom prilikom. Onom za koju bi glavni junak volio da se nikada nije dogodila i s kojom ne zna što bi. Lik koji je Pirke stvorio je po mnogočemu atipičan i jedinstven, između egzistencijalizma i bliskog nihilizma proteže se čovjek koji kao da je sve što mu se dogodilo provocirao i sada sjedi i sijedi s ostvarenim željama, a bez novih koje bi mu dale smisao. Njegova kontemplacija i razorna iskrenost preispituju civilizacijske standarde i laži vremena u kojem su koktel društvenih normi i koncept života od nerada zapravo razorni kao i onaj Molotov.

Roman 'Bolla' Pajtima Statovcija, finskog pisca porijeklom s Kosova, epska je i istovremeno lirska, u 'veliku povijest' uronjena i vrlo intimna priča o ljubavi. Kao i autorov nasljednom traumom obilježen život, ona počinje na Balkanu, usred jednog od već četvrt i više stoljeća starih ratova čije su rane mjestimice još uvijek svježe, miješajući kolektivno i političko s najdublje osobnim na nerazlučiv način. Ljubavna priča u središtu u vlastitom je kontekstu na sve načine prijestupna: ona nevidljivim lancima koji povremeno graniče s okovima vezuje protagoniste, s nesagledivim posljedicama spajajući dvojicu prištinskih studenata – Srbina i Kosovara – neposredno uoči rata, u njegovu vihoru i poslije, u vrijeme ožiljaka. Ipak, nije riječ o slatkoj sagi o ljubavi koja nadilazi rodne, nacionalne, vjerske i ine granice.

Oba lika duboko su uvjetovana vlastitom prošlošću, a nemogućnost da se toj ljubavi na duži rok prepuste rezultirat će dvjema sasvim različitim sudbinama, na rubu ili u samom srcu zločina. 'Bolla' – riječ za čudovište iz priča i društvenog izopćenika – slika je istovremeno tranzicijskog Kosova i emigrantske egzistencije u uređenoj dalekoj zemlji, skica na reproduciranje stereotipa o njima samima osuđenih zajednica, i okvirnom bajkom ili fantazmagorijom osvijetljena alegorija onog najljudskijeg u nama: u njegovim najsvjetlijim i još više onim najtamnijim tonalitetima.

Roman je preveo Boris Vidović.