Film je inspiriran stvarnim slučajevima u Kini. Je li Vas neki od njih posebno potaknuo da snimite 'Mirnog čovjeka'?

Kroz godine bilo je mnogo slučajeva, a najpoznatiji je onaj o starici koja je slomila kuk silazeći s autobusa te tužila čovjeka koji joj je htio pomoći i dobila sud. Pokrenulo je to lavinu lažnih slučajeva u kojima se netko pretvara da je pao, zatim netko priskoči u pomoć, a da bi taj bio tužen da je uzrokovao ozljede sve kako bi se izvuklo novac od čovjeka. Mene je privukao slučaj vozača kamiona koji je udario seljaka u planinama i kada je shvatio da nema svjedoka, pregazio ga je kako bi ga ubio. Na policijskom ispitivanju je priznao zločin, kao i to da bi bilo gore po njega da je seljak preživio. Bio sam šokiran, ponajprije zato jer sam ga sam razumio. Zamislio sam se na njegovom mjestu i vidio sebe kako možda donosim istu odluku. To me uplašilo i morao sam nekako taj strah izraziti kroz priču.

Vrlo je mračan taj svijet koji ste stvorili jer u njemu nema nade protiv ciničnog društvenog sistema koji je natjerao ljude da funkcioniraju isključivo na čistim instinktima preživljavanja. No suosjećanje je također vrlo prirodna osobina koja ne prevladava u 'Mirnom čovjeku'. Zašto je Vaša vizija svijeta toliko zlokobna?

Lik Lao Shija u filmu doista okružuje mračan svijet. Osobno sam prolazio kroz mnogo frustracija i bijesa hvatajući se u koštac s birokracijom kineske filmske industrije pokušavajući progurati drugi projekt, tako da je 'Miran čovjek' pritom postao moj emotivni filtar. No osjećam da je to i moje tumačenje stvarnog svijeta, u kojem empatija i suosjećanje nemaju prednost pred sebičnošću i vlastitim interesom. 'Miran čovjek' je horarac te istovremeno priča upozorenja o tome kamo idemo ako dobrota ne može preživjeti u društvu koje stvaramo.

Zašto 'mrzite' svojeg junaka? Da preformuliram provokaciju, jeste li razmišljali o drukčijem završetku filma, s više nade i prema vjerojatnim željama gledatelja koji ulaže pozitivne emocije u junaka?

Zanimljivo je da ste spomenuli mržnju junaka jer je to ono što sam htio da osjeti publika. Kada sam stvarao lik Laoa, htio sam stvoriti 'dobrog' čovjeka, čak čitajući Konfucija da vidim koja su pravila za dobru osobu. Fasciniran sam svevremenskim likovima, ali kada sam ljudima pokazivao scenarij, pitali su me je li on realističan za današnje društvo? Htio sam da gledatelje frustriranju njegove radnje, da kažu 'što radiš, makni se konačno', možda čak i da navijaju kad krene ubijati. Zato sam se i odlučio za stilski pristup koji je djelomice blizak trileru. Nadam se da će problem ostati s gledateljem koji ga mrzi i da će on nakon ponovnog razmišljanja shvatiti da je Lao kriv samo zato što je htio pomoći nekome. Onda možda shvati da nije problem u Laou, nego u nama i našim viđenjima tih situacija. Igrao sam se različitim verzijama kraja, poput verzije u kojoj Lao preživi i, kad sljedeći put vidi nesreću, ne pomaže, nego postaje dio mase koja samo promatra. Ali s obzirom na to kakav sam stil postavio, činilo mi se da je najprimjerenije i najprirodnije da njegova sudbina završi te noći.

Je li takav moralni pad, u kombinaciji s izokrenutim društvenim moralom, prema kojem junak obavezno postaje isključivo sebičan, pitanje specifičnih zemalja, političkih sistema, društvene klase; stvar prošlosti, budućnosti ili bezvremeno? Ima li Lao šanse?

U mom filmu svijet je takav da u njemu nema mjesta za nekog poput Laoa. I to je što osjećam kao smjer kojim kreće naše društvo, ne samo u Kini, nego i u SAD-u i dijelovima Europe. Ne želim biti moralist jer ako se usporedim s nekim likom iz filma, to bi mogao biti vozač kamiona na kraju filma. Snimio sam film da se podsjetim što bih mogao postati ako ne pripazim.

Vizualni stil se također mijenja s promjenom junaka. Kako ste sa snimateljem radili na tome?

Vrlo jednostavno: kad bismo snimali scenu, moj snimatelj i ja bismo se pogledali i on bi me pitao jesmo li u prvom ili drugom dijelu filma. Ta podjela bi diktirala sve, od stila snimanja i scenografije do načina ponašanja glumaca. Priča je satkana od dva različita filmska stila pa sam htio sam i da dvije nesreće na početku i kraju filma budu nosivi stupovi koje ću prikazati na potpuno drukčije načine. Prva nesreća je snimljena na neorealističan način jer sam želio kaos i veću stvarnost kako bih gledatelje smjestio ravno u Kinu. Završna nesreća je rađena s više pažnje na detalje rasvjete i kutova snimanja kako bi se naglasio žanrovski pristup, triler. Nismo znali kako će se to sve spojiti, ali smo imali povjerenje u junakov put koji bi dopustio da publika prihvati promjenu. Kroz montažu smo se igrali različitim načinima te tranzicijama stila, da bismo na kraju sve u potpunosti promijenili. Mislim da smo glazbom i nelinearnim pripovijedanjem također uspjeli ostvariti zadano.

Glavni glumac Chen Gang je imao ogroman zadatak nošenja cijelog filma i to je sjajno odradio. Je li on bio Vaš prvi izbor?

Lik Laoa je skoro u svakom kadru filma tako da nismo smjeli pogriješiti izborom glumca iako je priča jaka sama po sebi. No bilo je jako teško naći glumca jer su trenutno najveća tema u kineskoj filmskoj industriji plaće glumaca. Nismo si mogli priuštiti ljude koji su nam bili prvi izbori, čak ni scenarije nismo mogli poslati glumcima jer naš budžet nije bio dovoljan da se prođe agencije koje djeluju kao brane. Zato je to bilo iznimno frustrirajuće, ali sam shvatio da trebamo glumca koji nas treba koliko i mi njega. Vidio sam Chen Ganga u manjim ulogama, ali nitko nije znao gdje živi; kao da je nestao za filmsku industriju. Našli smo ga u njegovom rodnom gradu i zapravo se vratio iz mirovine da snimi ovaj film. Potpuno se dao u film te njegova gluma djeluje tako stvarno jer je zaista proživio Laov lik psihički i fizički, što nije nimalo lako. Chen Gang je razlog zbog kojeg je film uspio i puno mu dugujem.

Jeste li razmišljali žanrovski pri pisanju scenarija? Film kombinira triler, obiteljsku dramu, film noir, art i neorealizam...

Kad sam pisao scenarij, bio sam najkoncentriraniji na junakov put. Za mene je to film osvete, kao i komentar društva. Zbog stanja u kineskoj filmskoj industriji morao sam film predstavljati kao krimi-triler kako bih zadobio pažnju. Da budem iskren, na početku sam bio frustriran što sam trebao raditi žanrovski film. Ali kad sam to shvatio kao izazov da napravim svoju verziju trilera, bacio sam se na spajanje neorealističkog i noir-triler stila.

Rođeni se u Šangaju, odrasli u Kanadi i filmski obrazovani u SAD-u. Kako je bilo adaptirati 'zapadnjački' stil na kinesku priču?

Kako sam stalno u pokretu, osjećam se kao imigrant i autsajder svugdje. No to je definitivno i prednost, kao i mana. Kao autsajder ponekad jasnije vidiš neke stvari, poput licemjerja i ironije, nego lokalci. Ali kao autsajder također moram raditi više od drugih kako bih zadobio znanje i iskustvo da napravim iskren film. Zbog 'Mirnog čovjeka' sam četiri mjeseca živio u gradu u kojem se snimalo, a prije samog snimanja kako bih upijao lokalnu kulturu. No ne vidim neku razliku između zapadnjačkog i istočnjačkog pristupa, već samo pokušavam napraviti najbolje s onim što imam i pouzdajem se u instinkt. Možda je to kombinacija tih pristupa?

Jeste li, uz spomenute, imali još neke neočekivane produkcijske probleme, kao debitant i 'stranac' u Kini?

Vjerojatno se radi o uobičajenim lekcijama i problemima za debitanta, a koje sam ja definitivno prošao. Mogu reći da je vjerojatno deset puta teže snimiti nezavisni film u Kini nego na Zapadu. Najteže mi je pala osamljenost u protivljenju onome čemu trenutna kineska filmska industrija teži; kaže se da nezavisan filmaš baca usamljenu sjenu. Kada ti svi govore da je to što radiš besmisleno jer nije komercijalno, teško ti je ići dalje s nečim u što vjeruješ. Sreća po mene što sam iznimno tvrdoglav i što sam pronašao suradnike koji slično razmišljaju i jednako su ludi kao ja. Mislim da smo tako stvorili obitelj te ću nastaviti raditi s njima na sljedećem projektu, s nadom se da će ta naša razbojnička obitelj i rasti.

Koji će to biti sljedeći projekt?

Trenutno snimam film od nazivom 'Ten Thousand Happiness', o elitnoj obitelji u Pekingu koja se bavi 80-godišnjim djedom koji na svom rođendanu objavi da se razvodi. To je priča o braku i sreći u današnjoj Kini. Kako je 'Miran čovjek' nastao iz frustracija, tako će mi novi film biti o traženju odgovora na vlastitu ciničnost prema braku jer želim vidjeti je li brak nekako i u mojoj budućnosti. To je prvi projekt s kojim sam krenuo u Kini i nailazio samo na zatvorena vrata. Nakon što sam ga ljetos ponovo uzeo u ruke, shvatio sam da su mi teme i priča jednako svježe i zanimljive kao kad sam prvi put krenuo u njih. Iskustvo 'Mirnog čovjeka' naučilo me da guram ono u što vjerujem te se nadam da ćemo ostvariti ovaj film u 2018.