Uzleti u umjetnosti su rijetki, a produkcijom neizostavno dominira prosjek. Ne radi se tu samo o odnosu kvalitete i kvantitete, nego i o naporu koji je potreban da se umjetnik distancira od konvencija vlastitog vremena.

Izbjeći sudbinu prosječnosti uspijeva tek rijetkima, a uoči večerašnje dodjele tportalove nagrade za najbolji roman nekoliko primjedbi o prosjeku hrvatske romaneskne produkcije.

Mala povijest 'nesporazuma'

Reklo bi se da pravilnik nagrade predlagačima daje jasne upute, no među knjigama prijavljenima na natječaj za najbolji roman našla se i jedna zbirka priča, izdanja starijih godišta, samizdati koji nisu katalogizirani ili se pak, bez obzira na rastezljivost definicije, nikako ne mogu prozvati romanom, ali i jedan mrtav autor kojemu su potrebnije književnopovijesna rehabilitacija i politička amnestija, nego 100.000 kuna…

Teško je reći govore li formalni propusti više o kaosu koji vlada u izdavačkim kućama, odnosno ideji da se bez kupljene srećke ne može ni dobiti glavni zgoditak na lutriji, ali dobar, štoviše natprosječan roman i odluka o nagradi koja mu sljeduje nemaju dodirne točke s igrama na sreću. Doduše, cijena srećke iznosi (samo) osam primjeraka knjige, a kritički sud kojim se diskreditiraju pojedine poetike i doprinosi može se istom mjerom otpisati na račun nerazumijevanja, zlobe...

To je suparništvo stara stvar i njime se ovom prilikom ne treba baviti, pitanje je kojih se konvencija suvremeni domaći romanopisci drže kao pijan plota, a neizbježno vode u prosječnost?

Poetika književne naive

Tenžera je još krajem sedamdesetih govorio o stanovitoj amaterizaciji pisanja, 'koja s demokratski nevinim izrazom lica vapi za elitnim statusom i nerijetko ga dobiva'. Nastranu sad ocjena jesu li se stvari po tom pitanju u međuvremenu pogoršale, je li ukus danas niži i jaloviji, pa prolaze i pučkoškolske zadaćnice velikog formata, odnosno ne bi li možda bilo bolje – da se amateri ne uvrijede – govoriti o diletantizmu, ali se neki elementi ipak ne mogu previdjeti. Većina pisaca naime uopće nema potrebu odmaknuti se od naivno-realističkog modela kakav podrazumijeva tzv. stvarnosna proza.

Jednako tako romanopiščeva se ambicija unutar takvog modela uglavnom svodi na ništa manje naivnu kritiku stvarnosti koju posreduju tipizirani likovi, zapravo konstrukti psihologiziranja, a kada se stvari ne umiju ispripovijedati ili osmisliti struktura, poseže se često i rado za prepričavanjem, opisima, dijalozima koji potencijalno prerastaju u monologe jer pod hitno nešto treba objasniti, nižu se epizode, najkraće rečeno pokušava se skalupiti nešto što će biti dovoljno obimno da se proglasi romanom.

Dragi dnevniče - samozadovoljstvo u tekstu

Zabrinjavajuća je potreba autora da kapitaliziraju osobno iskustvo. U najmanje sretnim primjerima tog nastojanja mogu se prepoznati razni oblici nekritičkog pisanja, svojevrsnih dnevničkih praksi u kojima se za ljubav fikcionalizaciji tek ispušta formulaično obraćanje tekstu, bilježenje vlastitih dosjetki, komentara i mudrosti o svim mogućim (mahom dnevnopolitičkim) temama.

Dosta romana koji su pristigli na ovogodišnji natječaj pati upravo od te boljke, a stječe se dojam da je poučak da treba pisati o onome što je proživljeno, odnosno pripada iskustvu suviše, katkada i nevjerojatno doslovno shvaćen. Prvaci tog književnog solipsizma su samizdatlije, što je posve razumljivo i očekivano, no dosta je uporno i tek s nešto više (samo)kritičke svijesti njeguju i mnogi suvremeni domaći romanopisci čiji je rukopis uredno objavila neka manje ili više etablirana izdavačka kuća. Ozbiljna mana takve književnosti ono je o čemu Kundera piše u 'Umjetnosti romana' kada opisuje grafomaniju, pa kaže da posrijedi nije 'manija stvaranja nekog oblika, nego nametanja svoje osobnosti drugima. Najgroteksnija verzija volje za moć.'

Laku noć, gospodine C.

Autora koji su pokleknuli pred prevelikim zahtjevima na ovogodišnjem natječaju nije bilo ni za prste jedne ruke. Tek dva nesretna pokušaja: jedan da se proizvede složeni metafikcionalni roman koji bi bio svojevrsna posveta Slamnigovoj 'Boljoj polovici hrabrosti' i njegovoj poeziji, 'Forsiranju romana-reke' Dubravke Ugrešić i Majdakovom 'Kužiš, stari moj' i drugi da se oponaša nelinearna strukture Cortázarovih 'Školica'. Iako pretencioznoj književnosti ne treba pisati apologije, bilo bi lijepo kada bi se pisci ambicioznije i slobodnije odnosili prema ideji preoblikovanja književne vrste koja zapravo ne poznaje ni sadržajna ni formalna ograničenja, odnosno kada bi manje kalkulirali.