Desetu godinu zaredom tportal dodjeljuje književnu nagradu za najbolji hrvatski roman. Vjerujemo da je rad žirija, njegovo strasno čitanje i zagovaranje različitih poetika, različitih iskustava romana u tih deset godina, u jednom desetljeću, barem u određenoj mjeri pridonio i prisutnosti hrvatskog romana, njegovoj vidljivosti i važnosti za književnost, čitateljsku zajednicu i kulturu, da je ukazao na strah od nestanka temeljnih institucija neophodnih za njegov opstanak: od čitatelja do izdavača, od kritike do knjižara. I daleko više od toga.

Jasno je da jedna nagrada ne može biti nadomjestak, jer to joj i nije svrha, ali našim čitanjima koja su redovito subjektivna, ali ništa manje interpretativna, opremljena različitim iskustvima, uvidima i alatima, htjeli smo osnažiti žudnju za „neograničenom snagom retoričkih sredstava“, za putovanjem, koje se može i ne mora dogoditi, koje je dio plana koji nam izmiče, nama koji smo kao čitatelji, ili kao pisci, uvijek s druge strane sreće.

Rekli bismo da su Drugi – druga strana društva, njegovo stvarno lice, mjesto njegovih junaka i ne-junaka, njihova izmještenost i rubnost, umnogome i tematski i pripovjedački strukturirali veći broj od 47 prijavljenih romana na ovogodišnjem natječaju. Odsutnost mogućeg projekta nade jedan je od ključeva za čitanje suvremenoga hrvatskog romana. Htjeli smo dati na važnosti toj odsutnosti, tom katahrestičkom prizivanju onoga čega nema: onim hrvatskim autorima, romanopiscima, koji hrabro i odvažno pišu na osnovi „fantazirane optičke scene“ i uvjerenja da njihov jezik nadilazi, vremenski i prostorno, postojeće stvarnosne, egzistencijalne zapreke, zablude i ograničenja. Htjeli smo i našim izborom najboljih romana pokazati da jezik njihova romanesknog svijeta – nerijetko fragmentarnog i zatvorenog, skučenog i zarobljenog, zatečenog prošlošću, sadašnjošću i izgubljenom budućnosti – govori o naporu da različita moralna pitanja pokaže neodvojivim od njihova pripovijedanja, pripovjedačkih perspektiva i uvida.

Krenimo redom s ovogodišnjih pet finalista.

Lika je u Sjećanju šume Damira Karakaša postala mitsko mjesto obitelji koja je iznjedrila i piščev autoreferentni pripovjedački Ja. Zakoni običaja neprimjetno ustuknu pred neizbježnim promjenama, ali i pred bolešću koja je i čimbenik i metafora promjena. Tako se iscrtavanje prizora tuđeg djetinjstva pretvara u slike univerzalne potrage za osobnošću, za svojim Ja, koje čak i kad fabulira sjećanja, postaje čarolija o 'mračnoj šumi'. Svjestan da pisanjem o inicijalnim slikama ponovno ispisuje vlastitu prošlost, autor se hrabro i britko uputio u svijet dječje metafizike, osjećaja i osjetljivosti.

Dominantan tjeskobni ton romana Slađane Bukovac Stajska bolest, ipak, nije 'progutao' nadu da je moguć individualni otpor i da ujedno uopće ne mora biti herojski, a da bi bio životan. Pažljivo pripovjedački strukturiran i vođen roman nastoji, kako kaže i sama autorica, imati vidljiv početak i decidiran kraj, jer to je ono što nam kao društvu, teritoriju izrazito nedostaje. Njezin je roman i u tom smislu dobrodošlo interveniranje u postojeće stanje stvari, društva i pojedinca, pripovjedača i njegova teksta, romana.

Razočaranje i ogorčenost dominiraju svim pripovjednim dionicama romana Daše Drndić EGG, kao i zločini svih velikih ideologija, ali kad na kraju junak skoči u more i sam pliva maraton (života) posve je svjestan da u svom jadu ostaje sam. Pripovjedačka samosvijest, uvjerenje da se njezina rečenica može nositi s poraznom statistikom svijeta, daje romanu Daše Drndić na dugoročnosti i važnosti, uvjerava nas da njezino opsesivno „punjenje nove globalne provalije“ pričanje, pripovijedanje jest glas zaboravljenih i prešućenih u povijesti stradanja, u službenoj historiografiji, glas „ljudi koji ispadaju iz okvira, koji su šutnuti iz okvira, ali nekako se još pridržavaju za njegove rubove. Dotiču se.“

Olja Savičević Ivančević u romanu začudnog imena Pjevač u noći ispisala je stilski raskošan tekst, liričan kad je primjereno, romantičan kad govori o ljubavi i samoći, sjećanju i zaboravu, mladosti i bolesti, odrješit kad likovi i okolina to zahtijevaju. Osim što je posveta ljubavi, roman je ujedno i svojevrsna oda Splitu, ponajviše onom kakav bi mogao biti, ali i onom kakav jest. Subverzivna ženska igri sa žanrom i predrasudama u ovom vremenu, ovom podneblju i s ovom tradicijom, na koncu ipak stiže do onog za čime se uvijek traga – do sreće. Ako to jest sreća?! U pisanju romana poseban joj je izazov bilo mrtvim jezikom pisati roman o ljubavi, ali ona je ona koja priziva i pronalazi nevidljive rečenice grada, koje su „armatura svijeta“ i „da ne izgovaramo točne rečenice iz kojih će proizaći neka djela, svijet bi se davnih dana raspao od truleži.“

I ne na kraju.

Riječ je uvijek, bez obzira na veličinu teme i na svjetlo dana, bez obzira na vidljive i nevidljive znake suvremenosti, svakodnevice, riječ je uvijek o tome kako je roman napisan, složen i presložen, što i kako radi s materijalom jezika i svijeta. Čini se da tako misli o svom poslu pisanja i Kristian Novak, autor romana Ciganin, ali najljepši: „Hvatala me jeza kako od nepoznatog, tako i od poznatog u tekstu, od rupa, od previđene greške, od zablude, od vlastita odraza u priči, od simetrije i od asimetrije, od artificijelnosti i od trivijalnosti, od entropije i od reda. Od mogućnosti da sam uzeo zalogaj koji ne mogu prožvakati, da se neću moći nositi s posljedicama teksta, da ću jako povrijediti ljude kojih se tekst tiče.“

Treći roman Kristiana Novaka počinje poučkom o izvornim strahovima (od buke i padanja), a završava posljedicama fobija kojima nas uči kultura, tj. mučnom pričom o stjecanju samosvojnosti i pravu na identitet onkraj zadanosti i društvenih obrazaca. U četiri pripovjedna toka, kroz četiri autentična glasa, isprepliće se dramatična pripovijest u čijem je središtu naizgled ubojstvo, ali zapravo nedopuštena ljubav između sredovječne Međimurke i mladoga lokalnog Roma. U srazu kultura, među kojima je i onaj bliskoistočne i domaće, izoštrava se strah od Drugog, kakav god bio – jer nije 'naš'. Autor uvjerljivo gradi složene odnose i napetosti između različitih kultura, između pojedinca i grupe, tj. individualne i kolektivne psihologije, ponire u dubine podsvijesti, u mračne slojeve uvriježenih predodžbi i stereotipova. A kada glas mladog Roma, krene u fantazmagorične i halucinantne vode, iluzije o sebi i Drugome, odlaze u mučnu 'nelagodu u kulturi'. Jezična dotjeranost teksta, dinamična dijaloška forma, do detalja razrađena različitost pripovjednih glasova, čine ovaj roman značenjski snažnim i trajnim.

Vratimo se još jedanput i autorovu strahu i hrabrosti: „Pisati bez uzbuđenja je nemoguće, ne može ni započeti. Pisati bez straha je moguće, ali za mene besmisleno. Loša je vijest da će mi pisanje zauvijek biti teško. Dobra je vijest što sam nakon Ciganina konačno načistu s tim.“

Čestitajući svim sudionicima ovogodišnjeg natječaja, finalistima, vjerujem da ćete se složiti s jednoglasnom odlukom žirija, koji je načistu s tim, da književnu nagradu tportala za najbolji hrvatski roman, objavljen u 2016. godini, dodijeli Kristianu Novaku za roman Ciganin, ali najljepši.