Ne znam za vas, ali ja sam uvijek raspoložen za nove izazove. Zato volim ići u kazalište La MaMa, jer ono je mjesto izazova. 'Pismo Heineru Mülleru' Zagrebačkog kazališta mladih nevjerojatno je uzbudljiv kazališni komad koji me silno uzdrmao; tako intimnu, izazovnu i intelektualno poticajnu predstavu odavno nisam gledao.
Ako ste raspoloženi za takvo što – a, dajte, zašto ne biste bili? – predlažem da je pogledate tijekom ZKM-ova prekratkog boravka u New Yorku (na rasporedu su samo četiri izvedbe).

Ovaj komad valja iskusiti radije nego objašnjavati ili opisivati; o njoj možemo razgovarati satima kad je pogledate, ali ne bih vam sada htio upropastiti taj užitak. Traje oko sat vremena, a prva se polovica izvodi na hrvatskom jeziku s engleskim titlovima koje ne možete uvijek (što je vjerojatno i namjera) pročitati; druga je polovica na engleskom jeziku. Tri glumca – čudesno talentirani Goran Bogdan, Frano Mašković i Danijel Ljuboja – utjelovljuju same sebe i tri lika koji su vjerojatno ista osoba. Tekst Gorana Ferčeca ne izlaže priču na tradicionalan način, ali narativna linija i kronologija nedvojbeno su prisutne.

Pismo uspostavlja sveprisutnu, opipljivu atmosferu i ton: ovo je predstava o tome što znači biti pod prismotrom, a to, opet, proizvodi vječan pogled preko ramena.

Predstava mi je, kao Amerikancu koji svoje slobode prečesto uzima zdravo za gotovo, prenijela osjećaj života pod represivnim režimom gdje doušnik ili špijun, ili nešto još gore, može vrebati ​​iza bilo kojeg ugla. Također me ponukala da promislim o tome što to znači biti izvođač – posebice ova tri iznenađujuće hrabra izvođača – koji djeluju pred publikom za koju ne mogu računati da razumije njihove riječi ili namjere, sa sirovom i silovitom neposrednošću koje ne samo da zaobilazi komunikacijske izazove, nego ih izvrće i podriva.

Sinergija suradnje također je izvanredna. Redatelj Bojan Ðorđev i njegovi glumci te tehničari koriste minimalna tehnička sredstva kojima nas neprestano drže u neizvjesnosti. Predstava sadrži desetke trenutaka koji jednostavno ne bi trebali funkcionirati zbog promjene fokusa ili preduga trajanja; ali od trenutka kad se obznane ritmovi Pisma, a nedvojbeno i nakon što ste ga probavili i opet o njemu razmišljali, sve djeluje svrhovito.

Dok sam razmišljao o predstavi i o tome kako da napišem recenziju nje dostojnu, pomislio sam da se danas mnogo više našeg života odigrava u javnim prostorima nego prije samo pet ili šest godina. Pomisao da smo, svjesno i nesvjesno, svi izvođači; da se trsimo da nas shvate u svijetu preopterećenom informacijama, buke i statike – sve mi te misli odzvanjaju u glavi dok se prisjećam sata koji sam proveo u kazalištu Ellen Stewart.

Volim što me ovaj posao odvodi na ovako neobuzdana i dezorijentirajuća mjesta, i što me ova predstava do samog kraja nije prestala iznenađivati.'

Ovu je kritiku objavio portal nytheatre.com, a napisao ju je Martin Denton.

229924,228177,225515,225512