Na komemoraciji u zagrebačkome HNK-u okupili su se mnogi štovatelji kako bi iskazali poštovanje bardu hrvatskoga glumišta Tonku Lonzi koji je umro u Zagrebu 23. prosinca 2018. i kako bi mu na kraju komemoracije višeminutnim pljeskom izrazili zahvalnost za to što im je, kako je rekla ministrica Nina Obuljen Koržinek, 'otvorio prozor u čudesan svijet kazališnih interpretacija svjetskog ranga u vrijeme kada je pristup takvim dometima bio ograničen, a ponuda znatno siromašnija od današnje'.

Ministrica je podsjetila kako je posljednjih mjeseci hrvatska kultura ostala bez nekoliko velikana koji su presudno oblikovali njezin razvoj od druge polovice 20. stoljeća i kojima, naposljetku, hrvatska kultura duguje i svoj današnji identitet.

'Tonko Lonza svojim odlaskom zatvara jednu dionicu u povijesti hrvatskoga glumišta u kojoj njegovo djelovanje ostaje jedinstveno i neponovljivo', rekla je Obuljen Koržinek i dodala kako se Tonko Lonza davne 1955. posvetio glumačkome pozivu i zavidnu umjetničku karijeru dugi niz godina gradio u Dramskome kazalištu Gavelli, zagrebačkome HNK-u i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Spomenula je i neke njegove vrhunske interpretacije klasičnih dramskih rola poput kralja Edipa, Areteja, Križovca, Ignjata Glembaja, Dunda Maroja, Peera Gyunta, Oresta, Orsata, Gospara Lukše i Hasanage.

Najveći gospar među glumcima i najveći glumac među gosparima

Tonko Lonza bio je najveći gospar među glumcima i najveći glumac među gosparima, neke su od riječi koje je s okupljenima podijelila teatrologinja Mani Gotovac. Govoreći o brojnim Lonzinim velikim ostvarenjima, Gotovac je spomenula i Lonzine uloge u djelima velikoga Ive Vojnovića kojega je, smatra, 'Lonza od svih najviše ćutio'.

'Sada bih rekla da su se ta dva slova L - Gospar Lukša i Gospar Lonza - nekako izjednačila među nama i teško ih je razdvojiti, pa u ovome trenutku Gospar nekako s osmijehom u svome dostojanstvu i svojoj veličini kaže: 'Sad homo spat'', završne su riječi Mani Gotovac.

Dramska umjetnica Alma Prica jedna je od Lonzinih studentica koja je posvjedočila s koliko je očinske brižnosti, predanosti i strogoće Lonza gradio odnos sa svakim svojim studentom. Govoreći o osobnu iskustvu podsjetila je kako je Lonza bio ozbiljan i sustavan kritičar koji ju je stalno upozoravao da 'zanat mora biti prije emocija' jer se, tvrdio je, jedino ozbiljnim i predanim radom, stalnim ponavljanjem i vježbom, emocije mogu izraziti na adekvatan način. Prica je podsjetila kako joj je takav pristup često bio prezahtjevan i nije ga mogla prihvatiti, ali je i u tim trenutcima bila svjesna kako je povlaštena što ima priliku učiti od takva znalca.

Njezin kolega Dragan Despot također je rekao kako je i on, ali i svi drugi studenti, imao veliku sreću što je mogao gledati i slušati profesora Tonka Lonzu koji ih je učio da koriste i osvještavaju svoje tijelo i glas - instrument koji treba ugađati i 'naštimavati', tražio je da budu načitani, obrazovani, gramatički pismeni, da uvide važnost temeljite analize teksta, višeslojnost i mnogodimnezionalnost riječi i misli i da otkrivaju smisao života na sceni, te da poštuju publiku kvalitetnim glumačkim izrazom i govorom.

Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan bio je posljednji u nizu govornika koji su odali poštovanje Tonku Lonzi. Rekao je kako su u hrvatskoj kulturi 20. stoljeća rijetki bardovi koji objedinjuju filozofsku i umjetničku komponentu kazališta, istaknuvši da je Tonko Lonza bio jedan od onih koji se u velikim kulturama nazivaju 'konstitutivnim dijelom jedne države i naroda' i smatra kako je pred nama, nakon odlaska Tonka Lonze, 'velika zadaća da uspijevamo održavati tu Lonzinu razinu, ako je već ne možemo nadmašiti'.

Buljan je pozvao sve da posljednjim pljeskom odaju počast velikom umjetniku Tonku Lonzi.

Tonko Lonza rođen je 28. rujna 1930. u Zaton kraj Dubrovnika te je jedan od najvećih suvremenih dramskih umjetnika i kazališnih pedagoga.

Gimnaziju je završio u Dubrovniku, potom se aktivno bavio radio-amaterstvom i upisao studij strojarstva u Zagrebu. Međutim, iako u mladalačkoj dobi nije imao glumačkih ambicija, već se tijekom prvoga semestra studija odlučio prebaciti na glumu.

Na Akademiji dramske umjetnosti (ADU) u Zagrebu diplomirao je 1955., nakon toga bio je angažiran u Dramskome kazalištu Gavelli (1953.-68.), zatim do 1978. u HNK u Zagrebu, a od 1953. glumio je na Dubrovačkim ljetnim igrama. Profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu postao je 1981. Često je nastupao i na radiju i televiziji, a Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo dobio je 1992.