Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a čine ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je nedavno pet finalista koji ostaju u utrci za titulu najboljeg hrvatskog romana izdanog u prošloj godini i nagradu od 10 tisuća eura.

Među njima je i ovom nagradom već jednom nagrađena spisateljica Olja Savičević Ivančević sa svojim posljednjim romanom 'Ljeta s Marijom' (Fraktura), fascinantnom ženskom poviješću inspiriranom pričama vlastite obitelji unatrag stotinjak godina.

Od početka 1920-ih pa do naših dana, kroz sudbine žena iz jedne obitelji, koje sve veže ime Marija, u nizu epizoda, prije svega ljeti, u romanu 'Ljeta s Marijom' Savičević Ivančević, kao u kaleidoskopu, ispisuje veliku žensku povijest 20. i 21. stoljeća, povijest obitelji na našim prostorima, povijest koja pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću.

Savičević Ivančević (1974.), jedna od najviše prevođenih hrvatskih pjesnikinja i spisateljica, plodna je i nagrađivana autorica sedam zbirki pjesama, zbirke priča, triju romana i četiri slikovnice. Piše književne kolumne, surađuje s kazalištima kao autorica dramskih tekstova, songova i adaptacija, a prema njezinim pričama snimljeni su nagrađivani kratkometražni igrani filmovi i nacrtan strip. Živi i radi kao slobodna umjetnica na relaciji Zagreb – Korčula.

Njezin treći roman 'Ljeta s Marijom' suptilna je posveta i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, nezaboravno štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.

Uoči proglašenja ovogodišnjeg laureata književne nagrade tportala 15. travnja, popričali smo s autoricom.

Vaš roman 'Ljeta s Marijom' našao se u užem izboru za tportalovu nagradu za najbolji roman 2022. Ovu ste nagradu već osvojili 2011. s romanom 'Adio kauboju'. Kakav je osjećaj biti ponovo prepoznat na ovaj način? Jeste li nervozni uoči proglašenja?

Nagrade i natjecanja za književna djela postojale su još u antici, ali svejedno bih svakom piscu kao duhovit i zdrav odmak, ako već nije pročitao, preporučila 'Moje nagrade' Thomasa Bernharda. Nisam nervozna više nego inače, ali drago mi je jako, veseli me poklonjeno povjerenje. To je treći roman i treće finale tportala, jer je u finalu bio i 'Pjevač u noći'; svaki put bio je drugi žiri. Mislim da je ova nagrada puno učinila za 'Adio kauboju', da je otvorila neka vrata knjizi i omogućila mi da se lakše profesionalno bavim ovim poslom.

Čini se da su 'Ljeta s Marijom' jako dobro zaživjela i kod čitatelja i kod kritike. Što ovu knjigu izdvaja od ostalih?

Možda je bila potrebna u ovom trenutku. Ljudi su u njoj pronašli nešto živo. Kad je riječ o knjizi, ne samo ovoj, nije tu toliko bitna ta aktualna tema, nego kako se piše o toj temi, rade li riječi.

Kad pogledate prošlogodišnju domaću književnu produkciju, koja je knjiga vaš osobni favorit, u kojoj ste najviše uživali u čitanju?

Obećavam da ću vam to reći nakon izbora, postoji pristojan razlog zbog kojeg to sada ne bih trebala kazati.

Sad kad je roman već dobio neki svoj život, odvojen od svoje autorice – budući da su, po vašim riječima, 'Ljeta s Marijom' najbliže vašem autorskom autoportretu od svih vaših knjiga dosad – jeste li zadovoljni time kako ga čitamo? Kako biste vi voljeli da se ta knjiga čita?

Mislim da je to ona vrsta teksta koji u čitatelju probudi ono što u njemu nađe, ako nađe. Bilo je puno emocija, dobrih. Bilo je i ravnodušnosti. A i iznenadila su me vrlo različita čitanja i poneko proizvoljno učitavanje, ali na to ne možemo utjecati. Voljela bih da moje knjige ljudi čitaju bez očekivanja, opušteno i zainteresirano, kao što se razgovara ili slušaju priče i pjesme. Ako netko čita otvorenih čula i otvorenog uma, mislim da se možemo naći. Ako netko od mene očekuje da igram po nekim pravilima da bi se u čitanju lakše snašao, bolje da ne gubi vrijeme. Želim biti čitka, želim da tekst teče, jer pisanje i čitanje jesu jedan od načina da uspostavimo međusobne veze i sklad u kaosu svijeta, ali ne zanimaju me tradicionalne strukture ni načini pripovijedanja, ne odgovaraju mom poimanju književnosti ni života.

Koja je najneobičnija ili najzanimljivija čitateljska reakcija na koju ste naišli?

Nekoliko ljudi reklo mi je da su čitali roman u avionu ili autobusu i onda se rasplakali pred putnicima. Možda bi trebalo dodati na blurb upozorenje da ga ne čitaju u javnom prijevozu, mada može biti oslobađajuće tu i tamo se rasplakati pred svijetom. Nadam se da je knjiga nekoga i nasmijala.

Kad se podvuče crta, o čemu je – za vas – ova knjiga?

O životu djevojčica i žena, njihovoj povezanosti, o tome kako se taj privatni život na primjeru jedne obiteljske linije mijenjao kroz pet generacija. Mogla sam napisati vjerojatno još dva romana na ovu temu, u kojima bih pratila neke druge priče. Ali stavila sam fokus na ono što se na neki način ponavljalo u svakoj generaciji, na mogućnost ili nemogućnost da se prekine taj krug, da se zezne sudbina – da se promijene uloge.

Kad smo ranije razgovarale o ovom romanu, rekli ste mi da niste htjeli pisati o obitelji koja je nesretna na svoj način, nego s mišlju da je svaka nesretna obitelj sretna na svoj način. Ispričajte mi nešto o sreći u toj knjizi, a ponešto i o vašem osobnom poimanju sreće. Koliko je sreće dovoljno za sreću?

Sreću, kako vidim stvari, ne treba tražiti pod svaku cijenu, ionako je nepredvidljiva i izmiče. Znate ono bijelo cvijeće koje vjetar ponekad donese i koje smo kao djeca hvatali za sreću, tako nekako. Meni se čini da je jedina šansa za sreću prigrliti život, svakodnevno, sa svime što nosi. Ta neka naklonost prema životu, koji je uvijek mimo velikih događaja, nije samo najbolje, već i jedino dobro koje čovjek ima. S tim i za to se vrijedi boriti protiv svih onih koji nas žele uvjeriti da neko društveno blagostanje ovisi o tome da neka skupina ljudi potlači, iskoristi ili porazi drugu. Ova knjiga je i o tome, likovi u njoj nose se s teretima koje je na njih istresla velika povijest, pogotovo likovi žena. Možeš ostati u ulozi žrtve ili se opirati. Te žene su se borile ili barem oglušile na pravila, svaka na svoj način, koliko im je bilo dano. Zbog toga su one u prekršaju, ali mogu biti i u prekršaju koji ničim nisu izazvale, zbog krivog prezimena ili zbog nepoželjnog političkog opredjeljenja. A to je već nešto o čemu ljudi ne vole puno misliti, iako je zapravo primijenjeni Kafka. Željela sam da misle o tome.

Nagrađivana ste autorica niza zbirki pjesama. Koliko vaša pjesnička duša utječe na vaš romaneskni rad?

Simpatično ste to rekli. Ne znam o duši, ali osjećaj za ritam, koji mi je kao čitateljici možda i najvažniji kad čitam tuđi prozni tekst ili pisanje bez viškova, svakako je nešto što vezujem uz poeziju.

U ovom romanu istražujete bitne aspekte ljudskog – ženskog – iskustva u konkretnom povijesnom kontekstu unatrag stotinjak godina na našim prostorima. Je li žensko iskustvo nezaobilazna tema za suvremene hrvatske autorice? Kako odijeliti osobno od univerzalnog te gdje podvući crtu između fikcije i osobne biografije? Gdje je vi podvlačite?

Granica bi trebala biti tamo gdje počinje laž ili zlonamjernost, pisanje iz osvete, ali to su moralne, a nipošto književne dvojbe. U književnom smislu fikcija s autobiografskim motivima i nastaje na granicama stvarnog i nestvarnog, nas i drugih; tamo gdje se naše osobno dodiruje s drugima, ne nužno s onima koji se mogu poistovjetiti s pričom, nego i tamo gdje postoji nešto prešućeno, neki čvor nerazumijevanja, odbojnost ili trenje – to nešto što bi bilo bolje da premučimo, ali mora biti izgovoreno da bismo mogli nastaviti živjeti, pisati. Meni osobno puno je lakše izmišljati nego rekonstruirati stvarnost, ali ovaj put napravila sam iznimku. Dosta se govori o autofikciji, sada već negativno, iako to nije termin koji su isfurali pisci, nego kritičari i teoretičari. A autobiografskih djela ili djela koja su inspirirana stvarnim ljudima i događajima uvijek je bilo, loših, uspjelih ili genijalnih. Nezamisliva je povijest književnosti ili pristojna biblioteka bez njih. Na kraju krajeva, sasvim je nebitno iz kojeg izvora smo crpili - čim je to autofikcija, znači da je fikcija. I tako je treba čitati. Ako se tekst raspadne kad autorica izađe iz njega, onda taj tekst nije dobar pa da je najistinitiji na svijetu.

Postoje dobri razlozi da netko ispriča priču koja počiva na činjenicama, pogotovo ako se radi o priči koja može biti ispričana s neke margine, jer tko je taj koji bi trebao ispričati priču o mome/našem iskustvu? Tko je taj koji će ispričati moju priču bolje od mene ako ona govori o nekim univerzalnim ili tabu temama u društvu u kojem živimo? Nije li u takvom slučaju moja 'dužnost' kao spisateljice da, uz desetke tuđih, ispričam i neku svoju priču? Hoće li žensku priču bolje ispričati muškarac? Hoće li priče nepodobnih bolje pisati podobniji? Naravno da je dobar pisac ili spisateljica čitav univerzum, ali također je iznimno bitno to što je društvo konačno sazrelo da žene pišu o iskustvu žena, manjinske skupine o svojim iskustvima, da ne prepuštaju svoj glas i svoje priče drugima. Tu ima dobrih pisaca i autorica i bilo bi arogantno omalovažiti njihovo pravo da, ako žele, konačno ispišu svoju priču – sad kad su konačno došli do prilike ili do pozornice. To je, u slučaju da se radi o književno vrijednom djelu, iznimno snažan društveni čin. Nitko pritom, bar nisam primijetila, ne traži prednost ni orden za hrabrost.

Je li povijest dobra saveznica u kritici i preispitivanju našeg društva danas – onog koje smo sami stvorili? Kad pogledate sve naše trenutne mizoginije i strahove, kukavičluke i šutnje i izopačenosti i taktike preživljavanja, gubite li vjeru u mogućnost promjene, u slavno učenje iz povijesti i iz vlastitih grešaka?

Da smo pustili da nas preplave zla koja spominjete, možda čovječanstva ne bi bilo ili bi bilo puno više mjesta sličnih logorima ili Gileadu nego sada. Nisam od onih koji vjeruju da se ljudi rađaju grešni, ali znam da se rađamo jednaki. Sva zla potječu iz gluposti onih koji vjeruju da su samim tim što su ispali na svijet, samim rođenjem, zaslužni, bolji od nekog. Zar to nije glupo, osim što je bizarno?

Koju biste emociju izdvojili kao ključnu za svoje pisanje?

Kad zapišem nešto, to postaje smisleno, makar se u stvarnom životu radilo o besmislici. Ta jednostavna transformacija ono je što umjetnost može. Ništa ne znam o svijetu dok mi ne prođe kroz ruke, to je način na koji spoznajem i osjećam. Kao šesto čulo.

Razgovarajmo malo o snazi priče – u čemu je ona, za vas? Zašto pišete? Koliko je pisanje za vas pitanje izbora, a koliko nužde?

Pokušavala sam zamisliti situaciju u kojoj mi netko ponudi sve što bih mogla poželjeti u životu u zamjenu za pisanje – koje je u slučaju da se njime profesionalno bavite, kao ja, ponekad naporno, zamorno i dosadno. Svejedno, ne pisati bi za mene bilo jednako kao za nekoga tko ima glas da prestane govoriti. Trebalo bi napisati priču o tome.

Kažu da je svaka knjiga odraz biblioteke svojeg autora. Kad biste morali odabrati tri fikcijska djela koja su najviše inspirirala vaše pisanje, koja bi to bila i zašto?

Ovo je nepravedno, ali evo prve tri koje mi padaju na pamet, a koje su me u nekom trenutku preobrazile svojom lucidnošću i ludilom, u toj mjeri kontroliranom kao da su ti autori za nas pripitomili čopor malih i velikih zvijeri koje su postale neke divne riječi i rečenice.

Cortázar: Školice, Tokarczuk: Bjeguni, Duras: Ljubavnik.

Prevođena ste autorica; kakav je to osjećaj kada u ruke dobijete svoju knjigu prevedenu na strani jezik? Koliko vam je važan odnos pisac - prevoditelj?

Važno je kad se svijet naših knjiga širi, pogotovo ako živimo u zemlji u kojoj nam stalno štrikaju i sužavaju taj mini svijet. Prevođenje je posebna vrsta dubinskog čitanja i, u razgovorima o riječima, jezičnim izazovima, stvori se prepoznavanje, često i bliskost. To je idealno za tekst, jer odnos prema knjizi ne bi trebao biti ravnodušan.

Pišete pjesme, prozu, književne kolumne, surađujete s kazalištima, prema vašim su pričama snimljeni nagrađivani kratkometražni igrani filmovi i nacrtan strip. Kako mirite sve te različite autorice u sebi? Na čemu trenutno radite?

Ni ne pokušavam ih pomiriti, nadam se da se takav rad nadopunjava. Ipak, često mi fali vremena za pisanje poezije i proze, onoga što mi je najbliže. Trenutno radim kao mentorica na scenariju za dugometražni film, ali o tom filmu će se tek čuti. Volim te suradnje s drugim umjetnicima, to nadopunjavanje je uzbudljivo, a i svašta naučim. I imam sinopsis za novi roman, naravno, ali taj će biti daleko od mene.

I na kraju, kako planirate proslaviti ako osvojite nagradu?

Postoji osoba bez koje ove knjige ne bi bilo, koja je za mene čuvala priče i emocije koje su utkane u njih, dok ih nisam odlučila zapisati na svoj nepouzdan način. Moguće nagrade za ovu knjigu pripadaju njoj. Ali, naravno, red je pozvati turu ili dvije.