Žiri književne nagrade tportala, kojim predsjeda prevoditeljica i pjesnikinja Vanda Mikšić, a čine ga još kroatistica Andrea Milanko, redateljica Anica Tomić, pisac Robert Perišić te psiholog i tportalov kolumnist Boris Jokić, odabrao je nedavno pet finalista koji ostaju u utrci za titulu najboljeg hrvatskog romana izdanog u prošloj godini i nagradu od 10 tisuća eura.

Među njima je i naša poznata spisateljica Vedrana Rudan, koja je isporučila roman nakon šest godina, naslovljen "Doživotna robija" (V.B.Z.). Riječ je o sjajnom štivu s elementima trilera koje se čita u dahu, a u kojemu Rudan progovara o mnogim sebi svojstvenim temama. No ako bi trebalo izdvojiti centralnu temu romana, "Doživotna robija" bavi se ljubavlju prema djeci i odnosom između majke i kćeri, koji je u romanu daleko od tipičnog i idealiziranog prikaza koji u pravilu prevladava kada se govori o tim temama.

Autorica nas u "Doživotnoj robiji" upoznaje sa svojom (anti)junakinjom Lolom, kojoj se u šezdesetoj godini - a u romanu je to razdoblje zloglasne korone, 2020. godina - mijenja život jer joj umire suprug. Na stranicama koje slijede pratimo njezinu introspekciju vlastitog života i povijesti, odnos s kćerkom Tinom, majkom i nonom, onodobnim ljubavnikom s kojim je dobila kćer, a tu je i jedno ubojstvo o kojemu saznajemo rano u romanu, što ovome štivu daje potrebnu dozu žanra i čitatelja vuče da okreće stranice brzinom munje.

Rudan nam dojmljivo prikazuje život Rijeke i Opatije s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća naovamo, a na njezinim stranicama Lola je bezbrižna, bogata djevojka koja istodobno točno zna, ali baš i ne zna što bi od svoga privilegiranog života. Hoće li majčinstvo promijeniti njezin svijet, konačno mu dati smisao?

"Ima u romanu i preljuba, seksa, malih i velikih izdaja, smrti najbližih i najdražih, dakle, svega onog što gradi naše živote, tu je čak i jedno ubojstvo… No čitatelj će se suočiti i s puno potresnih stranica na kojima se precizno secira odnos majke i kćeri, propituje roditeljska ljubav koja mnogima osmišljava život, ali mnoge i porobljuje, kaže autorica. I upravo zato je ovaj roman hrabar. Vedrana Rudan se u njemu usudila dirnuti u najveći tabu, ljubav prema djeci, usudila se pokazati koliko je taj odnos složen i koliko može biti razoran usprkos tome što je ispunjen ljubavlju (ili baš zato što je ispunjen ljubavlju)", stoji na koricama romana "Doživotna robija".

S autoricom razgovaramo o njezinom posljednjem romanu, književnim nagradama, gradu Rijeci i ženskom pitanju.

Nakon šest godina vraćate se novim romanom. Što vam je kao spisateljici potrebno da se odlučite određenoj temi ili temama posvetiti baš kroz roman?

Dobila sam potporu od države, ovu sam knjigu napisala zbog osjećaja krivice. Lovu sam potrošila, dugove uvijek vraćam jer me frustriraju. Pisanje knjige je ubitačno dosadan posao, moraš imati neki motiv da bi godinama buljio u ekran i stalno se pitao što to meni treba.

“Doživotna robija” našla se u užem izboru za tportalovu nagradu za najbolji roman u 2022. godini. Kako ste doživjeli tu vijest, što vam inače znače nagrade u književnosti, koliko držite do njih?

"Tu vijest" sam čula od muža. Nisam znala da me izdavač predložio. Nikad nisam dobila književnu nagradu, nisu ni bolji od mene. (smijeh) Iskreno, ne vjerujem nagradama. Vrijeme je jedini sudac koji nam može otkriti koliko neko umjetničko djelo drži vodu. Ipak, sigurna sam da su sve knjige koje su ušle u vaš izbor remek-djela. (smijeh)

U ovom romanu bavite se, između ostalim, Rijekom onda, i sada. Kako se vaš rodni grad mijenjao kroz desetljeća?

Moj rodni grad je Opatija, u Rijeci živim tridesetak godina. Ne pratim "mijene" "moga" grada jer Rijeka kroz njih ne prolazi. Ona je okovana korupcijom kao i svi ostali hrvatski gradovi. Rijekom su vladali lopovi, vladaju i danas. Ipak, tješi me što smo bolji od Zagreba. Korzom još uvijek ne šeću divlje svinje, na moju veliku radost. Bojim se bića koja na svijet gledaju sitnim podmuklim očima.

Kakvom doživljavate Rijeku danas, uz novog gradonačelnika?

Nisam znala da imamo novog gradonačelnika.

“Djeca su doživotna robija”, rečenica je iz vašeg romana koja sjajno zaokružuje sve ono čime se bavite u novom djelu. Znam da ne strahujete od reakcija patrijarhalnih i konzervativnih struja, no očekujete li ih, ili mislite da je književnost danas “sigurno mjesto” u kojemu se može baš sve izreći, jer se ionako knjige u ovoj zemlji slabo čitaju?

Čovjek bi stvarno morao biti lud kad bi mu palo na pamet da bilo tko komentira njegovu rečenicu i nešto "misli" o onome o čemu on piše. Ja pišem, to sam sto puta rekla, za svoju dušu, nemam dojam da sam ikad bila tema "patrijarhalnih i konzervativnih struja". Te se struje pale na lovu i malu djecu, ne na mene.

Vaš roman tematizira žensku neravnopravnost, koja očito ide kroz desetljeća i koje se i dalje ne možemo riješiti, mada nas mnogi glasovi uvjeravaju da je sve OK. Je li sve OK?

Žene imaju samo jedan problem, nisu gospodarice svojih života. One koje nisu rodile riješile su problem neravnopravnosti. Dakle, žene, gutajte pilule ili mu navucite kondom ako želite osvojiti svijet.

Vašu Lolu iz romana određuje, između ostalog, snažan antinacionalistički stav, a znamo da je to otprilike i vaš diskurs. Kakvom vidite budućnost nacija-država? Ili je to već prošlo, s Europskom unijom u kojoj smo se zatekli? Što mislite o toj Uniji? Meni je najbolji njezin dio taj da sad europski istražitelji zatvaraju domaće političare lopove.

Od starta sam o ulasku u Uniju mislila sve najgore. Više nema nacija-država, nema ni država. "Pet kokakola jebe cijeli svijet" napisala sam pred dvadeset godina u svojoj nenagrađenoj knjizi "Uho, grlo, nož", koju je naš ugledni režiser Sviličić nazvao "modernim klasikom". U vašim intervjuima su se svi iz "užeg izbora" hvalili, zašto ne bih i ja? (smijeh) "Evropski istražitelji zatvaraju domaće političare - lopove"? Vama još uvijek nije jasno da naši političari nisu "domaći" nego su evropski?

Koliko ste Lolu gradili iz vaših iskustava, koliko ste sebe ugradili u nju, a koliko je ona čisti fikcionalni lik?

Lola je ženska koja ima malo veze sa mnom. Bogata je, opsjednuta svojim djetetom i mužem. Ja sam opsjednuta samo sama sobom.

Što kažu vaša djeca na ove “skandalozne teze” o djeci kao doživotnoj robiji?

Moja djeca su odrasli ljudi koji znaju što o njima mislim. Što oni o meni misle, nije me briga.

Mnoga vaša djela su zaživjela kod čitatelja, očekujete li isto i s “Doživotnom robijom”? Tko su vaši čitatelji i čitateljice, sigurno imate neku sliku o tome, javna ste ličnost i poznata spisateljica, mora da vam ljudi prilaze, komentiraju vaš rad…

Ljudi mi prilaze, komentiraju moj rad, skaču mi oko vrata i o meni i mom radu govore sve najbolje. I ja sve najbolje mislim o njihovom ukusu kad je riječ o knjigama i tekstovima na mom blogu. "Doživotna robija" se odlično prodaje, to mi je jedino bitno.

Koja je najneobičnija ili najzanimljivija čitateljska reakcija na koju ste naišli?

Često mi se na ulici javljaju ljudi koji mi govore kako "više ništa nije isto" otkako ne radim u njihovom marketu, ambulanti, frizerskom salonu, vrtiću… Mnogi me ljudi na cesti "vole" iako pojma nemaju tko sam. A tako sam im poznata…

Od početka svog javnog djelovanja nekako gradite imidž provokativne javne ličnosti. Je li to bila vaša želja i namjera, ili je tako, što se kaže, “ispalo”?

Nisam graditeljica „svog imidža“, ja sam samo ja.

Kritičari su vam znali zamjerati “vulgarnost izraza” i prije ove pošasti kulture otkazivanja i svega što je došlo s njom. Što mislite o cancel kulturi? Što mislite o kritičarima koji zamjeraju “vulgarnost” u književnim djelima?

Kritičari? Tko ih jebe. Cancel kultura je posljedica nepostojanja kulture.

Mnogi danas na (klasičnu) obitelj gledaju kao na svetinju, premda znamo da je obitelj za mnoge zatvor, pa i gore od toga. Gdje nalazite uzrok ovog nekritičkog pogleda na koncept obitelji, pa i unatoč svim napisima i obiteljskim situacijama o kojima znamo čitati u vijestima, a koji definitivno nisu prikazi nikakve “svetosti”, već čistog pakla?

Ne znam ni što je "obitelj" ni što je "klasična obitelj". Netko misli da je to skupina ljudi povezana istom krvlju. Velika sam mizantropica, ne volim grupe ni kad se sastoje od dva člana, zato nisam prava osoba koja bih mogla odgovoriti na vaše pitanje. Tolstoj je na njega odgovorio. Navodno točno.

Ako govorimo o domaćoj književnoj produkciji, koje knjige su vas se unazad nekoliko godina dojmile, imate li favorite među domaćim piscima i spisateljicama, autore i autorice čiji vam je senzibilitet blizak?

Razmažena sam. Čitam samo one knjige koje mi preporuče muž i sin. Njih dvojica su junaci mog života, imaju istančan ukus. Pojma nemam zašto mi preporučuju samo strane pisce i pisačice.

Ljudi znaju reći kako je svaka knjiga odraz biblioteke svojega autora. Kad biste morali odabrati tri fikcijska djela koja su najviše inspirirala vaše pisanje, koja bi to bila i zašto?

Spomenut ću tri prezimena. Bukowski, Fante, Kaufman. Kaufman je žena, govorim vam to jer za nju nikad niste čuli. Ameri su je otkrili nedavno, ja pred pedeset godina. Zašto ih volim? Ljubim sliku svoju.

Znamo da ste kao novinarka radili za više hrvatskih novina, možda i u neka bolja vremena za novinarstvo. Kakvim doživljavate medije i novinarstvo danas?

Da se danas iz groba digne Goebbels, rekao bi - ej, novinari, ej, portali, ej, mediji, nisam baš tako mislio.

Više ste puta komentirali aktualna događanja u Europi i Ukrajini, pogotovo problematizirajući odgovornost i krivnju SAD-a, kritizirajući pritom i Zelenskog i njegovu politiku… Kako danas gledate na taj sukob koji će, čini se, ostati “zamrznut" još mnogo godina?

Nikad nisam "kritizirala politiku Zelenskog". Zelenski je američka lutka koja je postala poznata kao svirač klavira kurcem. Zašto su Ameri izabrali baš tu karikaturu da "vodi" ovaj grozni rat, pitaj boga. Vjerojatno nam žele pokazati moć. Evropljani, toliko ste nebitni da vam možemo pajaca ponuditi da igra Napoleona. "Mi", mi koje nitko ništa ne pita, popušit ćemo sve, pa i tezu da je američko-ruski rat borba za demokraciju. Bez mene. Postavit ću ovdje pitanje koje sam toliko puta postavila na svom blogu: zašto je Putin, kad ubija, zločinac, a ubojice Ameri koji desetljećima taracaju sve pred sobom su uvijek širitelji demokracije? Ja sam protiv svih zločinaca, ali kad se jednima zločin tolerira i tumači kao herojski čin, zašto se svim zločincima, ma gdje bili, ne bi pripisala ista zasluga? Stalno slušamo - smrt Putinu. A smrt Bidenu?

Čitajući vaše romane i novinske kolumne, dojam je da najveći problem imate s licemjerima, ovim i onim, koji jedno propovijedaju, a sasvim drugo rade. Kako to da ljudi tako lako podnose licemjerstvo i licemjere u svim sferama (crkva, politika…), kako to da ih se ne odriču, nego slijepo slijede licemjere koji su se više puta takvima pokazali?

Nemam ja u životu nijedan problem. Radim što volim i uživam u tome. Nemam gospodara, nemam urednika, imam dovoljno love i troje ljudi koji me vole i ja volim njih.

Kakvu vidite budućnost za Hrvatsku?

Vi se zajebavate? Što je Hrvatska?

A kakvu vidite budućnost za hrvatske spisateljice i pisce?

Ista kao i za svjetske. Bave se poslom od koga se ne može živjeti, neki naši se nadaju da će im život olakšati nagrada teportala. Nadam se da hoće bar na kraće vrijeme.

Što je iduće za vas?

Gotovo sam sigurna, pogreb u krugu one trojke koju volim najviše na svijetu. Znam i što će mi svirati na grobu. Nedim - Bombaj štampa. Zašto oni? Zato jer će me dignuti iz groba. Pogledajte videozapis. Pjesma je čisto ludilo.