Druga (i posljednja) izvedba Ponchiellljeve 'La Gioconde', kojom je i započelo 57. Splitsko ljeto, uglavnom je potvrdila posvemašnju neprikladnost scene instalirane na Prokurativama. U nekom bi idealnom scenariju takva situacija trebala navesti čelnike dotične manifestacije na ozbiljno preispitivanje o ambijentalnoj kvaliteti festivala kao njegovoj inherentnoj sastavnici, iako realni scenarij aktualne upravljačke krize festivala jasno upućuje na još dublje, strukturne probleme.

Produkcija same opere, mahom uvezena iz riječkog kazališta (režija Ozrena Prohića, scenografija Dalibora Laginje, kostimi Irene Sušac, koreografija Snježane Abramović Milković) te potom adaptirana na splitsku scenu, ostavlja niz dvojbi o statusu 'premijere' splitske 'Gioconde', no u trenutnoj situaciji čini se važnijim primijetiti kako stilizirana i statična vizija Ponchiellijeve opere, predstavljena na otvorenoj pozornici Prokurativa, nije donijela osobite rezultate.

Najpoznatije Ponchiellijevo djelo (praizvedeno u milanskoj Scali 1876) koje je stilski na razmeđi romantizma, francuske tradicije grand opéra i verizma koji će se tek razviti, utemeljeno je na Hugoovoj drami 'Angelo, tiranin iz Padove' (1835). Ono donosi razvedenu dramsku strukturu veoma uspješno sparenu s raskošnom glazbenom, no istovremeno i nepovratno označenu manirizmima romantizma. Libreto Arriga Boita, u kojem je radnja prebačena u Veneciju u 17. stoljeću, u konačnici čini efektnu i pulsirajuću dramu koja kulminira u četvrtom, posljednjem činu opere, glazbeno najzaokruženijem i najdomljivijem u čitavoj operi, u kojem se tragično razrješuje kompleksan odnos četvoro protagonista.

Na sceni sedamnaestostoljetna Venecija u doba karnevala svedena je na nekoliko stiliziranih, pomičnih stupova, dva mosta i jednog lava. Scenografskoj rudimentarnosti, koja je za cilj imala predstaviti niz tipično venecijanskih prostora, dvorište Duždeve palače, dvoranu Alviseove palače, palubu Enzovog broda, razrušenu kuću na otoku Giudecca, nisu posebno pridonijele ni koreografije zbora, kao ni (pretpostavlja se?) citatno-ironično intonirani balet (tzv. Ples satova) u trećem činu.

Argument kako relativno velika vanjska scena na trgu Prokurative (bez sjevernog dijela trga rezerviranog za ugostiteljske objekte) nije najzahvalniji poligon za psihološko portretiranje, što libreto 'Gioconde' nužno zahtijeva, teško može biti plauzibilnim izgovorom pred nekim od začudnih odluka produkcijskog tima, kao što je zbor zavijen u crne kostime, koji je više-manje osuđen na nekoliko stiliziranih repetitivnih pokreta. Jednako tako, imobilnost i scenska nereceptivnost dobrog dijela solista na sceni također nije davala naznake ikakvog ozbiljnijeg promišljanja glazbene drame.

Unatoč najavama kako će se ove godine poraditi na kvaliteti zvuka, do bitnijih pomaka nije došlo. Zvuk je uglavnom djelovao raspršeno, nehomogenizirano, s disbalansima između vokalnih i orkestralnih dionica. A obližnje Prvenstvo Dalmacije u balotama, koje se pod budnim okom prezentera odvijalo na Rivi, dodalo je pak neočekivani i posve osebujni zvučni nanos talijanskoj operi (nota bene svima zainteresiranima: u napetom finalu pobijedila je ekipa Cavtata protiv Rude 12:5).

Izvedba 'La Gioconde', sa svojom ekstenzivnom solističkom podjelom, na domaćem terenu nužno znači gostovanje stranih pjevača. U onoj mjeri u kojoj je to dopuštao razglas, tumačenje armenske sopranistice Hasmik Papian (Gioconda), koja bilježi nastupe na nizu relevantnih međunarodnih scena, djelovalo je sigurno u visinama, a bitno manje uvjerljivo u donjem registru i dramatskim recitativima, što je nužno urodilo neuravnoteženom izvedbom. Njen znatni glasovni potencijal nije djelovao usklađeno s dobro poznatim zahtjevima Ponchiellijeve heroine.

Gostujući bariton Markus Butter (Barnaba) i tenor Constantin Nica (Enzo), kao i udomaćeni Ivica Čikeš (Alvise), svoje su dionice ostvarili korektno, no bez povoda za ikakvu egzaltaciju te bez vidnog truda da se karakter ocrta ičim drugim osim otpjevanim notama. Zato su ženske domaće snage ipak pružile ponešto nade izvedbi. Prije svega, izvedbe Kristine Kolar u ulozi Laure te Terezije Kusanović kao La Ciece, Giconodine majke, djelovale su ispolirano i intonativno čisto. Dirigent Nikša Bareza je zahtjevnu partituru uglavnom vodio znalačkom gestom, pazeći ponajviše da ostavi uvijek dovoljno širine solističkim dionicama.

No usprkos očitom trudu nekih od aktera, poluprazno (ili polupuno, kako se već uzme) gledalište koje je strpljivo odslušalo četiri čina opere i mlako odpljeskalo na kraju troipolsatne izvedbe dovoljan je indikator koliko se festival, u svom 57. izdanju, odvojio od matične publike.