Čitanje najbrutalnijeg horora, gledanje najšokantnijih vizualizacija ljudskih opačina (primjerice posebice bizarnog i gadnog filma 'The Human Centipede'), ne može se ni izdaleka mjeriti s užasom i tugom čitanja svjedočanstva Chila Rajchmana, koji je preživio zatočeništvo u logoru smrti Treblinka.

Chil Rajchman (lijevo) i njegov brat Monek jedini su preživjeli iz njihove obitelji.

Što će biti s nama? Je li ovo kraj?

Poljski Židov Chil Rajchman uhićen je zajedno sa svojom mlađom sestrom, 19-godišnjom Rivkom, te 1942. stiže u koncentracijski logor Treblinka, u kojem je tijekom dvije godine ubijeno između 800.000 i 1.200.000 ljudi, uglavnom Židova. Njegova sestra već je sljedeći dan nakon dolaska ubijena u plinskoj komori, a Rajchman je uspio izbjeći smrt, slagavši da je brijač. Bijela laž o zanimanju spasila mu je život. Pod stalnom prijetnjom smrti, uz svakodnevno bičevanje, šišao je ženama kose, prije njihova slanja u plinske komore.

Rajchman ovako opisuje to iskustvo:

'Drug mi kaže: 'Sjeti se da moraš raditi brzo, inače će doći ubojica i gotov si.'

Otvaram šaku koja se trese i šišam kosu te žene i bacam je u kofer. Svi ostali rade isto. Žena ustaje. Vidi se da je omamljena udarcima koje je primila. Pita me kamo sad treba ići i pokazujem joj druga vrata. Jedva da sam se okrenuo kad ispred mene već sjeda druga žena, uzima mi ruku i želi je poljubiti: 'Recite mi, što će biti s nama? Je li ovo kraj?'

Plače i pita je li smrt bolna, traje li dugo i ubijaju li plinom ili strujom. Ne odgovaram. Ona je uporna, želi da joj kažem istinu i ja je tješim. Naš razgovor ne traje duže od nekoliko sekundi, dok je šišam. Okrećem glavu jer me je stid pogledati joj u oči. Ubojica pored mene zaurla: 'Idemo, mora se brže šišati!'', prenosi Rajchman.

Adolf Hitler i Heinrich Himmler (u sredini). U proljeće 1943. Himmler posjećuje Treblinku te utvrđuje da spaljivanje leševa u principu dobro napreduje.

U toj mučnoj atmosferi mnogi su odlučili počiniti samoubojstvo vješanjem, iskazivanjem neposluha ili klonućem koje bi uvijek bilo 'rješavano' brzim odstrelom.

Preživio sam da bih svjedočio

Rajchman kaže kako nije siguran što ga je održavalo na životu, ali kao brijač, zubar (vadio je zlatne zube iz usta leševa) i preslagivač odbačene odjeće i mrtvih tijela, preživio je punih godinu dana u Treblinki. Uz to je svaki dan bio mučen, bičevan, a prebolio je i tifus. Svjedočio je kako ubojice nastoje skriti tragove genocida, ali kao što piše u knjizi, 'krv žrtava ne miruje, stalno se vraća na površinu'.

Njihovi mučitelji ubojstva pretvaraju u čisti – sport: tko će nagomilati veći broj leševa, tko će biti efikasniji u odstrelima ili u lažnim 'umirivanjima' žena prije odlaska u plinske komore.

Od kraja 1942, a sistematično od proljeća 1943, započelo je spaljivanje leševa na dugačkim šinama. Masovne grobnice koje su do tog trenutka bile prepune iskapaju se, a leševi se spaljuju. Svi tragovi masovnog istrebljenja morali su nestati.

Na rubu života i smrti dočekao je i dan pobune logoraša, 2. kolovoza 1943. Iako su mnogi životi u ustanku izgubljeni, ipak je nekoliko stotina zatvorenika uspjelo pobjeći, među njima i Rajchman. Nakon bijega iz logora, dva je mjeseca lutao dok nije stigao u mjesto Piastow, a potom i u Varšavu. Nakon ustanka u Varšavi, tri i pol mjeseca provodi u jednom bunkeru, iz kojeg je oslobođen 17. siječnja 1945.

'Da, preživio sam i slobodan sam, ali čemu sve to? Često si postavljam to pitanje. Da bih mogao govoriti o ubojstvima milijuna nevinih žrtava, svjedočiti o nevinoj krvi koju su prolili njihovi ubojice. Da, preživio sam da bih svjedočio o tom strašnom stratištu: Treblinki', napisao je Rajchman na kraju.

Sačuvao je svoje zabilješke te ih nosio sa sobom putovima emigracije: u Urugvaju je zasnovao obitelj i započeo karijeru. Tamo je i preminuo 2004.

Zabilješke o životu u logoru Rajchman je napravio odmah nakon bijega, no čuvao ih je za sebe. Mnogi su bili čuli za njegovo svjedočanstvo, ali samo su ga članovi njegove obitelji mogli i pročitati. Prvi put je objavljeno 2009. u nakladničkoj kući Les Arenes u Parizu te je dosada prevedeno na više desetaka jezika, kod nas u izdanju Frakture i u prijevodu Mirne Herman Baletić

Stroj smrti

Zastrašujuća snaga ovog kratkog zapisa počiva u preciznom, gotovo distanciranom opisivanju svakodnevice u paklu. Rajchman bez ikakvih komentara činjenično bilježi sve što radi, vidi i što čini život u Treblinki. Svi zatočenici bez prestanka trče pod udarcima bičeva, briju glave ženama, vade zube iz usta leševa, pa ponovno trče prenoseći poluraspadnuta tijela, a zvjerski okrutni čuvari trude se što više ubrzati rad tog stroja za masovno ubijanje te same logoraše dovesti u stanje šoka i transa kako bi se spriječila svaka mogućnost pobune, otpora, pa čak i svijesti o tome.

Kurt Franz poslan je u Treblinku početkom jeseni 1942. U kolovozu 1943. postaje zapovjednik logora. Svakodnevno naređuje svom psu Barryju da se baci na logoraše uz naredbu: 'Čovječe, ugrizi tog psa!' Uhvaćen je u Njemačkoj 1959. i osuđen na doživotni zatvor 1965.

Rajchman otkriva mehanizme logora smrti te spominje imena ubojica: Kurta Franza i njegova psa Barryja, SS-ovca Arthura Matthesa, Herberta Flossa – čovjeka koji je organizirao spaljivanje stotina tisuća poluraspadnutih tijela iskopanih iz jama i koji je izumio ingeniozan sustav spaljivanja sastavljen od tračnica, zbog čega je zaslužio ironičan nadimak 'Umjetnik'.

Ova knjiga je potresno i snažno svjedočanstvo o preživljavanju kad za to ne postoje gotovo nikakvi izgledi, o poniranju u samo srce tame, na beskrajno hladno dno ljudskog duha. Utoliko je ona podsjetnik o neprocjenjivoj važnosti slobode, koju često uzimamo zdravo za gotovo.

'Ja sam posljednji Židov' obvezna je lektira i iznimno bitan glas koji progovara u ime stotina tisuća brutalno ubijenih žrtava, kojima je uskraćeno čak i dostojanstvo u smrti.