Ziher.hr donosi priču o tome da su bajke bile namijenjene uglavnom starijim čitateljima jer se smatralo da zbog svog sadržaja nisu primjerene djeci. No u 19. i 20. stoljeću, posebno za života braće Grimm, bajke se počinju povezivati s dječjom literaturom. Za konačno 'zašećerivanje' zaslužan je Walt Disney

Pepeljuga

Pravi primjer za to je Pepeljuga s mnogo verzija, a najstarija potječe još iz antike. Prema izvorima, grčki povjesničar Strabo zabilježio je u 1. stoljeću pr. Kr. priču o djevojci Rhodopis koja je živjela u grčkoj koloniji Naucratis u starom Egiptu. Za vrijeme kupanja orao je zgrabio sandalu njezine sluškinje i odletio u Memphis. Dok se ondašnji kralj bavio dijeljenjem pravde, orao mu je ispustio sandalu u krilo i kralj je, očaran oblikom sandale, zapovjedio da se pronađe žena koja ih je nosila. Djevojka je pronađena i ubrzo je postala kraljevom ženom.

Nakon te nastao je niz sličnih priča o djevojci koja na maskiranom balu izgubi svoju cipelicu. Međutim mnoge od njih nisu bile prilagođene dječjem uzrastu. Takav primjer je verzija poznata pod nazivom Aschenputtel, u kojoj si zle polusestre zbog pohlepe odluče odrezati prste i stopala samo da bi stale u cipelicu, a na kraju im dva goluba iskopaju oči i one ostatak života provedu kao slijepe prosjakinje. Također, u toj priči čak i Pepeljugin otac tolerira zlostavljanje kćeri, za koju kaže da je zapravo 'dijete njegove prve žene', a ne njegovo vlastito. Slične elemente upotrijebila su i braća Grimm u svojoj priči o Pepeljugi. U njihovoj verziji skromna Pepuljuga zasadi vrbu iznad majčina groba, koja joj pokloni haljinu i cipelice. Na balu izgubi cipelicu, a kada je princ počne tražiti, njezine si polusestre odrežu petu i palac. Iako uspiju ugurati stopala u cipelu, ne uspijevaju ugurati sebe na dvor jer princ svaki put otkrije prevaru.

Najpoznatija verzija i ona koja je Disneyju poslužila kao predložak za stvaranje Pepeljuge kakvu poznajemo jest verzija Charlesa Perraulta. Iako je priča veoma slična prethodno ispričanim verzijama, Perrault je u nju ubacio dašak fantazije te spominje dobru vilu koja iz obične bundeve napravi kočiju, a miševe pretvori u konje i lakaje. S takvim elementima, i bez krvi, Perrault je uspio priču o obratu sudbine na najljepši mogući način približiti najmlađim čitateljima.

Snjeguljica

Drugi Disneyjev klasik je Snjeguljica. Iako on nije previše izmijenio samu priču, zaboravio je spomenuti jedan važan detalj. Naime, kraljica je od lovca zahtijevala da joj on donese Snjeguljičina jetra i pluća, a ne srce, jer se te večeri upravo to posluživalo za jelo. Također, u izvorniku se Snjeguljica budi iz sna dok je princ nosi u dvor, a ne budi je poljupcem, kao što je to slučaj u Disneyjevoj verziji. Što se dogodilo poslije, ne znamo točno, jer priča također ima mnogo svojih preobražaja, a u nekima se navodi da su patuljci zapravo pljačkaši, dok je magično ogledalo dijalog sa suncem ili mjesecom. U klasičnoj verziji koju svi znamo kraljica je zbog svih pokušaja ubojstva Snjeguljice na kraju priče osuđena na ples u užarenim metalnim cipelama dok ne padne mrtva.

Uspavana ljepotica

Sljedeća priča koju je Disney prilagodio djeci jest Trnoružica ili Uspavana ljepotica, u originalu puno brutalnija. U originalnoj, talijanskoj verziji Giambattiste Basilea iz 1634, koja nosi naslov Sunce, Mjesec i Talia, Trnoružica odnosno Talija zapravo je bila silovana dok je spavala te je za to vrijeme rodila dvoje djece nazvane Sunce i Mjesec, a to joj je učinio kralj. Nakon što joj je jedno od te dvoje djece uklonilo komad lana iz prsta zbog kojeg je bila uspavana ona se budi iz sna i saznaje što se uistinu dogodilo. Nekoliko mjeseci poslije kralj se vraća u dvorac misleći da će opet moći iskoristiti Trnoružicu, no, na njegovo iznenađenje, ona je budna. On joj odluči priznati svoje nedjelo te oni opet završe vodeći ljubav. Ubrzo je kraljeva žena saznala za muževu nevjeru i naredila je da se njegova djeca otmu i skuhaju živa kralju za večeru. Prilikom večere kralj pohvali gulaš, a supruga mu kaže: 'Jedete ono što je vaše!' Ponižen, kralj baci ženu u vatru i saznaje da je kuhar, sažalivši se nad djecom, u gulaš zapravo stavio kozu. Na kraju kralj se oženi Trnoružicom te oni žive sretno do kraja života.

Tu je priču Charles Perrault adaptirao, ubacivši sedam vila koje prisustvuju krštenju male princeze i darivaju je. Šesti dar bio je dar zle vile koji je glasio da će djevojka s navršenih šesnaest godina umrijeti zbog uboda vretena. Zadnja vila preokreće prokletstvo i proriče da će djevojka usnuti stogodišnji san iz kojeg će se probuditi kada je princ poljubi. Međutim Perrault se tu ne zaustavlja. Čini se da je spojio dvije različite priče u jednu, jer nakon što se Trnoružica probudi on nastavlja priču. Prinčeva pomajka, koja vuče gene orka i njihovu okrutnost, zatvara Trnoružicu i njezino dvoje djece te naređuje kuharu da ih skuha. Kuhar umjesto dječaka skuha janje, umjesto djevojčice mladu kozu, a umjesto Trnoružice – stariju kozu, s obzirom na to da je Trnoružica stara preko sto godina i njezino je meso tvrdo. Kada zla maćeha otkrije prevaru, pripremi kotao, no ulovi je njezin posinak i ona se baci u kipuću vodu. Tek onda Trnoružica i njezin princ žive sretno do kraja života.

Verzija braće Grimm govori nam drugačiju priču. Oni ubacuju i dvanaest vila koje na krštenju poklanjaju Trnoružici darove: čistoću, vitalnost, velikodušnost, rječitost, mudrost, strast i tako dalje. Međutim kralj je zaboravio pozvati na svečanost trinaestu vilu koja se pojavljuje i u osveti proklinje princezu i proriče joj smrt na petnaesti rođendan. Dvanaesta vila mijenja prokletstvo i, umjesto smrti, odredi princezi stogodišnji san iz kojeg će se probuditi kada je poljubi hrabri princ.

U Disneyjevoj verziji spominju se samo tri vile - Flora, Fauna i Merryweather - od kojih je Flora glavna, a Merryweather je ona koja je ublažila prokletstvo zle vile. Također, Disney u priči uopće nije spomenuo njihovu djecu, nego je samo naveo da su 'živjeli sretno i dugo do kraja života' nakon što ju je on probudio poljupcem.

Mala Sirena

Originalnu priču o Maloj Sireni 1837. napisao je poznati danski pisac Hans Christian Andersen. I ona, kao prethodne priče, ima potpuno drugačiji kraj nego što je to u Disneyjevim crtićima. Naime, nakon što se Mala Sirena zaljubi u princa kojeg je spasila iz vode odluči otići Morskoj Vještici i moli je da joj podari napitak kojim će dobiti noge u zamjenu za glas. Svjesna rizika da se, ako ode na kopno, nikad više neće moći vratiti u more i da će je noge užasno boljeti, ona ipak popije napitak i upoznaje princa. On se zaljubi u nju te kada mu otac naredi da se oženi susjednom princezom odbija to učiniti govoreći da voli ženu iz hrama, kako mu se inače predstavila Sirena. Međutim ispada da je princeza djevojka iz hrama te on odbacuje Sirenu i zaljubljuje se u svoju buduću zaručnicu. Mala Sirena, očajna i tužna zbog prinčeva ponašanja, odluči ubiti princa nožem koji su joj donijele njene sestre misleći da će tako opet postati sirena. U trenutku kada to treba učiniti Mala Sirena ne može podignuti ruku na svoju ljubav i baca se u more, a njeno se tijelo pretvara u pjenu. Hans Christian Andersen nakon nekog je vremena originalni kraj izmijenio, smatrajući da je previše tužan, pa u njegovoj drugoj verziji Mala Sirena ne umire, već postane Kćer Zraka i čineći dobra djela 300 godina dobiva besmrtnu dušu. Na kraju odlazi u kraljevstvo božje. U Disneyjevom crtiću, za razliku od nesretnog kraja, Mala Sirena se vjenča s princem te dobiva ljudsku dušu i glas.

Sve u svemu, bajke su priče koje svoje korijene često imaju u folkloru i usmenoj predaji te se sve verzije međusobno isprepliću ili su proširene improvizacijama različitih autora. Većina je Disneyjevih klasika napravljena prema bajkovitim predlošcima koje su sakupila braća Grimm. Oni su se prvi 'bacili na posao' i te priče pokušali prilagoditi djeci, iako je i u njihovim verzijama bilo ubojstava, silovanja, pa čak i incesta. Disneyjeva zasluga jest ta da je, osim što je bajke pretvorio u nezaboravne crtane filmove, u sve priče ubacio sretan kraj i stvorio viziju u kojoj dobro uvijek pobjeđuje zlo, a upravo je to ono čemu se djeca nadaju.