S autoricom su na Frakturinom magazinu porazgovarali o kompleksnom procesu pisanja, inspiraciji i tajnama ženske povijesti, a intervju prenosimo u cijelosti.

Što vas je nadahnulo na pisanje romana i kako se osjećate sada kad je objavljen?

Zapravo vrlo banalno, nadahnuo me latinski zapisnik sa suđenja Anici koji mi je poslao prijatelj koji radi u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u Osijeku, Srđan Lukačević. Tekst je za mene preveo profesor latinskog i grčkog Matija Zorić. Kad sam pročitala te užase, jednostavno nisam mogla to odgurnuti od sebe, zanemariti. Osjetila sam se pozvanom da pišem, obznanim, da izvršim svojevrsnu pravdu u ime svih žena koje su stradale na grozan, nehuman način, da ljudima skrenem pozornost na paradoks optužbi koje tako lako upućujemo prema drugima, na oduzimanje ljudskih odlika ljudima koji su ljudi poput nas. Dakako, ako ustrajemo u stremljenju da ostanemo ljudi u humanističkom smislu tog pojma.

Rogus je roman koji promišlja žensku povijest, ujedno povijest progona, zabrana i emancipacije. Je li vam bilo teško pisati o tim temama?

Pišući Rogus, osvijestila sam neke svoje traume kojih nisam ni bila svjesna. Psiha je, naime, čudna stvar: potiskuje "detalje" koji bi nas mogli emotivno zatući. Kao magijskim zazivom, vratile su mi se ružne stvari koje sam proživjela, koje žene svakodnevno proživljavaju. I ta kolektivnost u svim progonima koja je i danas sveprisutna, to naslađivanje tuđom bijedom, tugom i propašću. Uvidjela sam temeljito i vlastite grijehe, čak se javljala nekim ljudima koje sam svojim postupcima nekoć povrijedila. Da im se ispričam. Neki su to shvatili, prihvatili. Neki nisu. A mislim da je važno razgovarati, priznati, prihvatiti.

Koliko je trajao proces rada, što je za vas predstavljalo najveći izazov prilikom pisanja?

Proces pisanja dijelim na dvije faze: akumulacija znanja, spoznaje i sam čin pisanja. Za Rogus sam istraživala nešto više od tri godine. Moja temeljna potreba je uživljavanje u materiju prije samog pisanja. Valjalo mi je saživjeti se s barokom, ali i znanstvenim promišljanjima, metajezikom arheologije i kvantne fizike. Valjalo mi je saživjeti se i s mučnim osjećajem koji me je pratio dok sam razotkrivala sve "tajne" sudskih postupaka protiv žena optuženih za vještičarenje. Uvijek takva neka "prošla društvena stanja" sa sobom donesu i uvid u sadašnjost, skidaju krinku s naših uvjerenja da smo tijekom vremena postali bolji i civiliziraniji, da smo nešto naučili od povijesti. Jer nismo, ništa nismo naučili. Zgražamo se nad prošlim, a ponavljamo se.

Razmišljate li o recepciji romana i koliko vam je uopće važna?

Zašto bi itko pisao ako mu je recepcija nevažna? Tko god ustvrdi kako mu je posve nevažno čitaju li ga (je) ili ne, taj laže: ili samoga sebe i/li druge. Čin izlaska u javnost ukoričenjem, tiskanjem rukopisa je utjelovljenje želje da nešto prenesemo drugima. Čista komunikologija. Dok pišem, međutim, o tome uopće ne razmišljam, nego pišem, gradim novo zdanje ili svijet.

Imate li u vidu neku novu priču, temu kojom biste se voljeli baviti?

Uvijek mi je u glavi gomila potencijalnih tema, uvijek i neprestano promišljam. Otuda i moje česte nesanice i čudna, tjeskobna stanja. Trenutno me opsjeda to iluzorno zajedništvo od kojeg su mnogi "oboljeli", dojam da smo preko društvenih mreža povezani s mnogima, a zapravo više nemamo nikakvu povezanost s drugima, nego smo sami, tragično sami, izolirani. Ali ne znam koja će se od tema nekim izravnim impulsom razviti u prozu. Uvijek me vodi intuicija.