Michael Ondaatje (rođen 1943) bez sumnje pripada među najbolje pisce svoje generacije, čija se djela prevode i čitaju diljem svijeta, a ne može se reći ni da ga nagrade zaobilaze. Ondaatje je za svoje zbirke poezije dobio već nekoliko nagrada u Kanadi i šire (kako nam je rekao: Obožavam poeziju i ona ima ključno mjesto u suvremenoj književnosti, barem za mene), no u svijetu je vjerojatno najviše odjeknuo Man Booker koji je dobio 1992. za roman 'Engleski pacijent', koji je žiri opisao kao 'historijsku metafikciju'. Riječ je o sintagmi koja dobro ilustrira Ondaatjeove postmodernističke tendencije, ali i interes za prošla vremena, koja su često tema njegovih djela, pa tako i najnovijeg romana 'Mačji stol', čija je radnja smještena na početak 1950-ih.

Ipak, da bi ovaj pisac bio svjetski poznat, bio je potreban film 'Engleski pacijent' koji je 1996. snimio redatelj Anthony Minghella i osvojio pregršt Oscara. Mnogi su tada pohrlili u knjižare da bi pročitali roman po kojemu je nastala epska filmska priča o ukletoj ljubavi dvoje aristokrata u Egiptu u vrijeme pred Drugi svjetski rat, no i razočarali se kad su vidjeli da u Ondaatjeovoj prozi – pa i kad se bavi velikim strastima – nema nimalo sladunjavosti za široke mase.

Ondaatje je svoj prvi roman 'Coming Through Slaughter' o fikcionaliziranom životu jazz glazbenika Buddyja Boldena objavio 1976, a otada je napisao još njih pet, od kojih su u Hrvatskoj prevedeni 'Engleski pacijent', 'Divisadero' te sada i 'Mačji stol'. Potonji opisuje put broda od Cejlona do Velike Britanije, kao i raznolike likove i njihove sudbine koje se kompliciraju na pučini, no vrijedi napomenuti da je slično putovanje doživio i mladi Ondaatje.

Kada je riječ o potencijalnoj filmskoj adaptaciji 'Mačjeg stola', Michael Ondaatje kaže da je 'otvoren za tu opciju', ali da mu je teško zamisliti tko bi uspješno mogao pretvoriti taj roman u film, za koji bi trebala 'laka ruka'.

Razgovor za tportal.hr započeli smo pitanjem koje se tiče autobiografskih elemenata 'Mačjeg stola'...

Mnogo toga u 'Mačjem stolu' može se povezati s vašom biografijom. Je li to pogrešan način interpretiranja vašeg romana, odnosno treba li se na njega gledati kao na autobiografsku prozu?

Ne smeta mi ako čitatelj pomisli da u romanu ima autobiografskih elemenata. Priča jest donekle bazirana na autobiografiji, ali ja uzimam autobiografske elemente i oslobađam ih da postanu fikcija. Iskreno, u knjizi je samo glavni lik dječaka zasnovan na stvarnoj osobi, a svi ostali su potpuno izmišljeni. A čak ni taj dječak nisam ja. I sve što sam opisao potpuno je izmišljeno, no namjerno sam se poigravao s time da priča ima osjećaj autobiografije u sebi.

Kako onda komentirate trend pisanja memoara i životnih ispovijedi, što je danas naročito popularno? Nećemo li ipak više istine naći u romanu nego u nečemu što garantira da je istinita priča?

Baš tako! Prošlosti se nikad ne sjećam na istinit način i sa svim važnim detaljima. Zato sam sumnjičav prema pisanju memoara koji su previše usmjereni na samo jednu osobu. Više volim raznolike istine koje nudi fikcija.

U 'Mačjem stolu' stvorili ste mnogo različitih likova. Kako osmišljavate svoje likove, koliko ih oblikuju njihovi odnosi s drugim likovima?

Likove izgrađujem od nule godinama, tijekom cijelog perioda pisanja romana, sve dok ne postanu stvarni i komplicirani kao i ljudi koje poznajem u osobnom životu. Zato, kada završim roman, znam sve o njima i kako bi se ponašali u nekim drugim situacijama koje nisam opisao. To je kao što možete pretpostaviti kako bi se blizak prijatelj ponašao ako se zatekne u banci tijekom pljačke ili ako je suočen s nekim moralnim problemom. Moji fiktivni likovi bi specifično sebi reagirali na određenu situaciju, pa mogu lako zamisliti kako bi se, primjerice, Miss Lasqueti ponašala u Whitehallu, a Ramadhin na utakmici kriketa, iako se ne nađu u tim situacijama u romanu.

Najveći dio priče smješten je u 1954. godinu, koja pripada drugoj eri, ako gledamo politički. Koliko su političke bitke tog vremena, poput otpora kolonijalizmu, prisutne u vašoj knjizi?

Nisam htio ići previše u politiku. Roman je napisan iz pozicije mladog i prilično nevinog dječaka, tako da je sve političko neizrečeno. Ali dječak zato osjeti nepravdu i prepoznaje ono što mu se ne sviđa. On je sposoban spoznati istinu o političkoj situaciji iako o tome ne razmišlja niti govori.

'Mačji stol' je i knjiga o djetinjstvu i odrastanju. Koliko vas je korištenje dječje perspektive ograničavalo u pisanju?

Zapravo me itekako oslobodilo, jer sam uživao biti unutar te precizno osmišljene persone u jednom specifičnom vremenskom trenutku. Zaplet romana također je profitirao od toga i postao je fokusiran. Dječja perspektiva mi se uopće nije učinila ograničavajućom, no kada sam u romanu uveo odrasli pripovjedački glas, moram priznati da sam vrlo emocionalno reagirao.

Jedan od likova romana je i sam brod na kojem svi putuju za Veliku Britaniju. Zove se vrlo upečatljivo, Oronsay; kako ste smislili taj naziv?

Pa to je zapravo ime broda na kojem sam ja kao dječak došao u Englesku!

Kako ste se osjećali kada ste prvi put vidjeli film 'Engleski pacijent'? Jeste li bili uključeni u njegovo snimanje ili imate stav poput Jamesa Ellroyja, koji kaže 'moja knjiga, tvoj film'?

Priklanjam se onome što je rekao Ellroy. Ipak, dijelove filma vidio sam već u montaži, tako da mi prva projekcija i nije bila veliko iznenađenje. Imao sam odličan odnos s producentom filma Saulom Zaentzom i redateljem Anthonyjem Minghellom, u koje sam imao potpuno povjerenje. Razgovarali smo dosta o tome što je roman, a kakav bi trebao biti film. Znao sam da će film ispasti drugačije i to mi je drago. Sada mi se čini da se roman i film nadopunjuju, ali i da postoje neovisno jedan o drugome.