Dino Pešut: Tatin sin

Nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju, mladić iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom. Odnos između oca i sina uvijek je bio ambivalentan, a odavno nije onakav kakav bi trebao biti; nad njega se nadvila sjena prošlosti, a sin ne može razumjeti svoje emocije ni prema ocu ni prema drugima oko sebe. Otac pak, s druge strane, nikako da vidi može li razumjeti sina i prihvatiti ga onakvim kakav jest.

Beskompromisan, brz, s kratkim, moćnim poglavljima, prepun dubokih emocija u kojima se izmjenjuju seks i smrt, strah i radost, Tatin sin roman je o generaciji onih rođenih devedesetih, koja živi lošije od svojih roditelja, osim ako im roditelji nisu tranzicijski dobitnici, o mladima koji su iznimno senzibilni i obrazovani, a društvo im uporno ne pruža priliku. Dino Pešut i u svom se drugom romanu pokazuje kao najsnažniji prozni glas svoje generacije, autor koji savršeno razumije trenutak u kojem živi i uspijeva ga pretočiti u vrhunsko umjetničko djelo.

“Moj se otac počeo javljati sve redovitije zadnjih par godina. Na mom mobitelu bi se sve češće otisnuo jedan sramežljiv propušteni poziv. Prvo sam se pravio da to ne primjećujem, a onda opravdavao njegovim starenjem. Svaki bi taj poziv ostavio mali osjećaj grižnje savjesti. Isto grizodušje koje osjećam sada jer ga ne mogu nazvati i pitati kako je. Loš sam sin lošeg oca.”

Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskoj

Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja progovara ne samo o Hrvatskoj danas i jučer već i o samome Šnajderu, o njegovu odnosu prema ocu i majci, prijateljima, književnosti i, naravno, o pisanju njegova nagrađivanog i prevođenog romana Doba mjedi.

Ne bez razloga, Umrijeti u Hrvatskoj počinje pitanjem svjetonazora, pitanjem toliko važnim da ga moramo stalno iznova postavljati, a jednako tako ne završava slučajno posvetom prijateljstvu i prijatelju Darku Gašparoviću. Slobodan Šnajder germanski precizno a francuski lako pišući o raznim temama zahvaća dvadeseto stoljeće u njegovoj cjelini. Kroz slučaj svoga oca pjesnika Đure Šnajdera i njegove poezije, jednako kao i kroz pisanje o Miroslavu Krleži ili pak o Lászlu Végelu ispisuje i svoj autoportret, ili jedan njegov dio.

Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, makar se ovdje oduvijek umiralo lako, a živjelo se oduvijek teško. Šnajderova memoarska proza postavlja pitanja jer u njoj se životno isprepleću književnost, filozofija i politika, sudbine raznih ljudi sa sudbinom autora samoga. U središtu ovih eseja uvijek stoji advocatus diaboli koji stalno preispituje sebe samoga, koji sumnja, koji zna da je kraj ujedno ušće početka.

Karl Markus Gauss: Avanturističko putovanje kroz moje sobe

U neobičnom putopisu Karl-Markus Gauß, znameniti erudit, putnik i kartograf rubova Europe, traga za istinama velikog svijeta koje se kriju u malom, u predmetima koji naseljavaju sobe njegova stana. Radni stol, nož za otvaranje pisama, šalice-suveniri, knjige, slike na zidovima, bakina rukom pisana kuharica, stari kovčeg ispunjen nedovršenim rukopisima — carstvo je predmeta koji pokreću misli, a misli nezaustavljivo prekoračuju granice vremena i prostora osvjetljujući živote znamenitih i nevidljivih, suputnika iz knjiga, povijesti i suvremenosti.

U Avanturističkom putovanju kroz moje sobe Gauß iz iznenađujućeg i za razmišljanje poticajnog kuta govori o onome što određuje njegov život i njegovo pisanje. Ali, iznad svega, vodi nas na uzbudljivu ekspediciju “u svoja četiri zida” koja na nevjerojatan način otkriva — cijeli svijet.

Čitateljima tportala darujemo jedan primjerak knjiga Karl Markus Gauss: Avanturističko putovanje kroz moje sobe, Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskoj i Dino Pešut: Tatin sin. Dobitnici su Nenad Birek, Ivan Jurkin i Damir Drakulić.