U subotu, 26. listopada Bruce Dickinson stiže u Lisinski kako bi u interaktivnom showu predstavio svoju autobiografiju. Bio je on već u 'hramu hrvatske kulture' i to pod pokroviteljstvom same predsjednice Kolinde. To, doduše ne znači da je ona vrištala Two Minutes To Midnight negdje iz sredine desno odjevena u kožnu jaknu; jednostavno je dala politički amen konferenciji gdje se kao motivacijski govornik pojavio upravo Dickinson.

Jer, da, on je i to, a ne samo pjevač Iron Maidena. Ujedno je i pilot zrakoplova (ne Cessne, nego međukontinentalnog Boeinga!), poduzetnik, romanopisac, proizvođač piva, radijski voditelj, filmski scenarist i mačevalac svjetske klase, svojedobno osmi u Velikoj Britaniji.

Svemu tome valja pridodati i činjenicu da je uspješno otpravio rak u ropotarnicu povijesti, izliječio se i nastavio skakati na svjetskim pozornicama na nekoj od turneja Iron Maidena.

Njegova je autobiografija, zapravo, zanimljivija u svim ostalim dimenzijama osim inicijalne dimenzije pjevača Iron Maidena. Riječ je o bendu koji je akcelerirao hard rock oslobodivši se pretjeranih solaža, ali je činjenica da bend od eponimnoga albuma iz 1980. naovamo gotovo nimalo nije napredovao, pa su, zapravo, vrhunac njihovog djelovanja njihovi koncerti: osim uvijek spektakularnog showa, u glazbenom smislu ozračju mita odgovara samo bis. No, Iron Maiden je očito tim koji pobjeđuje, pa se pritom repertoar ne mijenja, samo povremeno momčad.

Tako je Dickinson drugi pjevač Iron Maidena. U jednom trenutku ga je napustio i ponovo se vratio. Ono što nedostaje u knjizi jest opis nevjerojatne fanovske baze banda. Na njihovim koncertima rijedak je svat koji nije odjeven u bendovu majicu s tipičnim logotipom i likom monstruma Eddieja, njihovim zaštitnim znakom. Slično je i s AC/DC, ali na njihovim koncertima će sigurno trećina posjetitelja doći u majicama Hard Rock Cafea s raznih strana svijeta, nisu svi uniformirani u majice s logotipom banda.

Nevjerojatna eruptivna energija koja izbija iz svakog retka autobiografije Čemu služi ovaj gumb pokazuje kako je posrijedi multipraktik koji u sve što ga zanima ulazi prilično minuciozno i pritom priča završi trijumfalno. Tako opisuje kako je postao profesionalni pilot Boeinga 757, a danas takve mrcine vozi za potrebe svog banda, svuda po svijetu. Jedino što na avionu nema oznaka klasičnih avio-kompanija nego je preko cijelog trupa ispisano ime njegovog banda.

Dva su poglavlja osobito inspirativna. Posljednje poglavlje zove se Jebeš rak i to je vrlo naturalistički opisana borba s opakom bolešću. Ono što je bila dodatna komplikacija Dickinsonu jest činjenica da je posrijedi bio rak usne šupljine, dakle bolest koja je navalila izravno na njegov glavni profesionalni alat – glas. No, uspio je svladati rak i vratiti se na pozornice; lani smo bend ponovo gledali u Zagrebu.

Poglavlje U vatru odnosi se na njegov posjet okupiranome Sarajevu. Nakon što je Metallica odbila poziv da održi koncert u Sarajevu ('Da sam njihov menadžer, i ja bih odbio', piše Dickinson), Bruce i band odlučili su otići, a da to nisu prijavili svome menadžeru. Tad je ganjao solo-karijeru i odlazak na područje gdje lete pravi meci bio mu je izazov. Stigli su vojnim čarterom u Split, no bojnik UN-a odbio je pustiti ih. No, zahvaljujući Bosancu, Reutersovom kamermanu, uspjeli su ući u sarajevsku ratnu zonu i svjedočiti čeličnom duhu okupiranih Sarajlija. Bili su jedini etablirani strani izvođači koji su uspjeli ondje održati koncert i očito je to nešto što je Dickinsona najviše dojmilo, pa je to poglavlje knjige i najbolje.

Tijekom čitanja upada u oči da se nakon isticanja odnosa s obitelji na početku Dickinson dalje ne dotiče nekih prisnih odnosa. Spominje tek kako je izgubio nevinost i onda kao da sve staje. Razlog objašnjava kasnije: da je pisao još o suprugama i djeci, knjiga bi imala dodatnih 800 stranica.

I bez toga, posrijedi je autobiografija koja otkriva osobu koja definitivno smatra da ništa nije nemoguće. Da nije tako, Iron Maiden, držim, davno bi prestao s radom.