Možemo pretpostaviti da je vodstvo Splitskog ljeta imalo namjeru započeti 56. izdanje ljetnog festivala spektaklom. Niz stavki jasno upućuje na želju za ostavljanjem snažnog početnog dojma - sam izbor Verdijevog 'Otella' dovoljno govori o visokoj umjetničkoj ambiciji dok je golema pozornica na Prokurativama i pripadajuće joj gledalište imalo za cilj osigurati pompoznost ljetnog spektakla. No što zbog manjkave akustike koju su zamjenjivali mikrofoni i nebalansirani umjetno projicirani zvuk, što zbog statične režije (Giulio Ciabatti) koja je u većini svojih manira zastarjela, splitski 'Otello' na Prokurativama nije ostvario zadane mu ambicije.

Prije svega, izborom lokacije. Prokurative su se jasno pokazale kao posve neprikladan prostor za operne izvede. U sadašnjoj konfiguraciji posve su lišene akustike, te se pjevači, zbor i orkestar moraju oslanjati na mikrofone i umjetno ozvučenje koji su problematični na nekoliko razina. Prije svega, manjak prirodne propagacije zvuka dovodi do neprestanih golemih smetnji u nijansiranju, preglašavanju ili podglašavanju zbora, solista i orkestra. Zatim, produkcija talijanske provenijencije (Teatro Verdi iz Tsrta) također nije prilagođena prostoru trga, kako vizualno tako i dramski. Umjesto vizualno nabrijanog spektakla, ponuđena je tek statična stilizacija.

Novog splitskog 'Otella', koji će ovo ljeto doživjeti samo još jednu izvedbu, teško je, skoro pa nemoguće komentirati kroz čisto glazbene termine budući da lirski teatar ne podnosi stadionske spektakle koji se moraju oslanjati na umjetni zvuk.

Badri Maisuratze u naslovnoj ulozi Otella pokazao se kao interpret lišen nijansi u svom izričaju, koji ima velikih problema s formiranjem osnovne lirske fraze i dikcijom koja je, posebice u recitativima, od krucijalne važnosti. Dok se mjestimice taj akutni problem može prekriti povišenim dramskim forteom, završna intimna scena samoubojstva, s kojom Verdi završava svoju pretposljednju operu, bio je samo jedan od pokazatelja nedostatne interpretacije. Paolo Rumetz kao ambiciozni i beskrupulozni Jago donekle je, unatoč mikrofonima i kvarnoj akustici, uspio barem vokalno prenijeti lik uber-zlikovca. Sa svojim lirskim sopranom Valentina Fijačko nije najizglednija kandidatkinja za ulogu Dezedemone, koja u gustoj Verdijevoj orkestraciji zahtijeva spinto fah, no zbog koherencije i postojanosti vokalne fraze ona je bila među pouzdanijim članovima solističke podjele.

Unatoč brojnim izazovima, ne samo zahtjevne partiture koja neprestano balansira između intimističkog i monumentalnog, već i usklađenosti sa solistima i zborom i sveprisutnim mikrofonima, maestro Nikša Bareza uspijevao je održati kroz većinu izvedbe verdijansku mjeru. Dok je slavna uvodna scena oluje svjedočila o popriličnoj neuigranosti među svim izvođačima, scena Jagovog nihilističkog creda iz drugog čina djelovala je ipak znatno koherentnije.

Čitava produkcija, sa svojim stiliziranim historicizmom u scenografiji (Pier Paolo Bisleri) i uber-klasičnim venecijanskim kostimima (Chiara Barichello), djeluje anakrono i prašnjavo. Scena se tek minimalno transformira, a umjesto spektakla koji nam je vodstvo Splitskog ljeta željelo prezentirati, ostvarila se produkcija koja ne odgovara ni komornom registru ni izazovima glazbenog spektakla.

U konačnici, Verdijev 'Otello', čak i neovisno o procjeni režije i produkcije, zakazao je u osnovnom, a to je uspostava intimističkog odnosa s publikom. Tužna konstatacija izostanka spektakla bilo je popluprazno gledalište koje je tek pristojno ispratilo izvođače na kraju četvrtog čina.