Otišao je veliki fotoreporter i autor Srđan Vrančić, jedan od posljednjih ekscentrika novinskih redakcija iz onog starog, drugačijeg svijeta. S Vranom sam bio kolega, prošli smo neke terene zajedno. Nažalost, nisu to bili osobito uzbudljivi tereni - s kakvih je on često izvještavao u svom bogatom novinarskom životu - a ponekad bi se dogodilo i da je bila riječ o kakvom zadatku koji nimalo ne priliči njegovom novinarskom kalibru (primjerice, jednom smo za Jutarnji list u Sloveniji radili priču o obitelji koja je pobijedila u reality showu “Fittest family”).

Bilo ga je dobro imati u takvim momentima uza sebe: Vrana bi začinio ove random terene svojim sočnim pričama o starim danima novinarstva. Pričao bi mi puno o ratištima diljem svijeta, nešto manje i o sportskim događanjima s kojih je izvještavao. Ipak, najveći ga je gušt bilo slušati dok se prisjeća kako su zbog njegova pisanja bila zabranjena čak tri lista u Jugoslaviji - Val, Omladinska iskra i Mladina - što mi je prepričavao zaista mnogo puta.

Jednom sam mu - dok mi je po ne znam koji put u automobilu govorio o svom izvještavanju s Kosova, a koje je dovelo do zabrane Vala - to i spočitnuo, a on mi je uz onaj svoj vragolasti, šeretski osmijeh (cigareta je u kutu usana) dobacio kako je svjestan da mi je tu priču već ispričao, ali da je to zato što je ona dobra - a ja slabo pamtim. Jednostavno, nisi mogao dobiti tog tipa.

Prvi put kad sam ga vidio, sjedili smo u Cropixovom Golfu i kretali na neki teren. Ja sam bio vrlo svjež u poslu. Nismo bili izašli s parkirališta Hanzamedije, kad Vrana pali cigaru. Dugi Winston. Srebrna kutija, čini mi se. Vani je 40 stupnjeva i miriši na spaljeni asfalt.

- Šta nije zabranjeno u autu? - upitam ga.

- Mali - odvrati.

- Ne vjeruj ovima baš sve što kažu.

Vrana je u Jutarnjem bio od samih početaka 1998. godine. Zamislite tu riznicu “date” za mladog reportera poput mene. Bio je onaj lik u firmi koji će ti pojasniti kome se moraš baš odmah javiti na telefon, a tko može i malo čekati. Bio je pun informacija, priča. Slušao sam ga s tolikom pažnjom, da sam ponekad mislio da ću se utopiti u tim njegovim vodenastim očima.

Kada smo jednom prilikom - naravno, u teškom deadlineu - u nekoj zabiti lovili signal da u redakciju pošaljemo tekst s njegovim fotkama, Vrana je nonšalantno pušio cigaretu i govorio mi nešto o ronjenju. Uopće nije izgledao zainteresiran za taj naš pokušaj ostvarivanja kontakta s redakcijom. Naslonjen na automobil i kose nemarno svezane u rep, odisao je esencijom coolnessa. Bio je kao neki lik iz filma. Zabavljalo ga je što se ja toliko stresiram.

- Objavit će reklamu - rekao mi je tada. - Sigurno imaju nešto novo dobro spremno.

Naravno, poslali smo taj tekst i fotke: uvijek bismo to nekako uspjeli. Vrana je dobro znao što je to novinarski rok. A činjenica da je kroz sve te naše zadatke prolazio s takvom nonšalancijom nije proizlazila iz njegovog disrispekta prema novinarstvu. Baš suprotno, ta činjenica proizlazila je iz njegove duboke uronjenosti u novinarstvo.

Jer, ako je uspijevao slati svoje tekstove i fotografije sa svih tih svjetskih ratišta, i oni bi uvijek nekako stizali na odredište i bili bi objavljeni - a pritom bi i ovaj ostao živ - zašto bi se sada nervirao oko prosječnog feel good članka neke lifestyle rubrike?

Vrana je, kao i svaki drugi novinski autor njegova kova, nekako prošao kroz tranziciju iz onog starog novinarstva kojega je živio, u ovo nešto što imamo danas. Kako mu je to uspjelo, ja ne znam. No i dalje je svakodnevno donosio dragulje. Plivao je u hiperprodukciji sadržaja kao da je milenijalac, ostajući pritom svoj. Zadržao je potpis. Točno si mogao znati koju je fotku lupio Vrana.

Bio je novinarski osobenjak; jedan od onih koje prati glas da se ne javljaju često na telefon, a onda se niotkuda pojave s nekom dobrom robom. Nažalost, za takve autore danas nema mjesta u redakcijama. Nije ovo doba ekscentrika koji se danima ne javljaju na telefon. Kada se danas novinar probudi, on je dužan javiti se svome uredniku na chat, proći s njime dnevne zadatke.

Ali Srđan Vrančić bio je iz reda onih novinara staroga kova koji, kada se ujutro probude, nisu nikome dužni javiti se ni na kakav chat. Ili su barem uvjereni da nisu dužni. A ako je Vrana nešto nekome i dugovao, bili su to čitatelji. Umjesto chatanja, ovaj novinarski kauboj odabrao bi sjesti na motor i otići po priču.

Nema takvih još puno.