Arcade Fire i Kings of Leon su velike i skupe zvijezde, ali festival treba i 'meso' za popunu programa. Čak i da nije došlo do popodnevnog proloma oblaka, pitanje je bi li se više od par stotina ljudi ohrabrilo pogledati kanadske hard rockere Danko Jones u terminu u kojemu smo prošle godine gledali izvrsne Wilco. Ako niste ljubitelj Dankovog generičkog hard rocka koji katkad preskoči plot garaže, no boji se hrabrije zakoračiti u tom pravcu, niste se baš usrećili ranim dolaskom na pokisli Jarun.

Utjehu ste mogli potražiti u etničkim specijalitetima, poput 'senegalskih Afro Cuban All Starsa' Orchestra Baobab, koji su rutinski odvezli svoj iskusni afro-karipski set. Ako ste se, pak, došli na Jarun zalijevati pivom i iskakati, drugi puta u tri godine dežurna je irsko-američka sedmorka Flogging Molly, koja je u sat i pol vremena odradila poslovični fitness trening za ljubitelje keltskog punka. Oni nisu bili pretjerano impresionirani činjenicom da je bend nakon šest godina objavio novi album 'Life is Good', ali ih se do kraja koncerta ipak okupilo i iskakalo par tisuća.

Dva najintrigantnija nastupa večeri, kad je riječ o mladim nadama, odvijala su se na sporednim pozornicama. Zagrebačka eklektična osmorka Porto Morto, čiji članovi su nam poznati iz niza postojećih i rasformiranih domaćih bendova, već je stvorila solidan buzz rasprodanim koncertom u KSET-u. Zgusnuti i originalni zvuk uz pametno komponiranje i preciznu izvedbu ostavili su solidan dojam i na Jarunu, podsjetivši podjednako na inozemne post rock i prog rock uzore kao i na zagrebačku školu avangardnog komponiranja.

Nasuprot tome, dvojac Slaves došao je s reputacijom mladalačkih punk propovjednika koji se napajaju s izvora britanske tradicije. Sirovi pristup i raspojasana svirka obogaćeni su mladalačkim humorom suludog bubnjara i mišićavog frontmena Isaaca Holmesa, te gitarista i basista Lauriea Vincenta koji su nas ludo zabavili svojim referencama na londonski javni prijevoz i englesku političku situaciju. Razoran i duhovit nastup koji bismo rado vidjeli u nekom manjem prostoru.  

Britanska dominacija Jarunom kulminirala je nastupom Kasabian, još jednog velikog imena iz srca Engleske koje je stiglo u Zagreb s novim albumom. I dok nam njihovo mlako destiliranje Stone Rosesa i Primal Screama kroz filter britpopa nikad nije sjelo u studijskoj varijanti, otočka publika se religiozno kune u njihov koncertni potencijal, naročito nakon što su 2014. bili glavne zvijezde Glastonburyja.

Odšarafljen zvuk i bombastična, laserima bogata rasvjeta prikrivaju plošnost pjesama, ali ovaj bend niti nema pretenziju biti posebno pametan. Njihova glavna motivacija je zabava, a u tome su, moramo priznati, dosta dobri, budući da ponešto prorijeđen prostor ispred glavne pozornice pijano leluja kao na kakvom frat partyju. Ponajbolji su u psihodeličnoj 'Empire' (koju posvećuju svojim mladim prijateljima Slavesima), 'Bless This Acid House', i završnoj 'Fire', koju je većina fanova strpljivo čekala i dočekala.

I dok Jarun polako tone u partijanersku noć uz pipavi techno njemačkog elektro dvojca Booka Shade, nameće se potreba za kratkim rezimeom dvanaestog izdanja festivala iz našeg sokaka. Na pozitivnoj strani ostaju dosad neviđeno velik udio inozemne publike i prateći turistički benefiti, te dojmljivi nastupi Arcade Fire, Michaela Kiwanuke, Repetitora i Slavesa. Najveća zamjerka je malo previše repriza te tanak srednji sloj festivalskog line-upa, koji je ranijih godina privlačio nešto više domaće publike. Hoće li festival dalje gaziti u smjeru aktualnog koncepta privlačenja turistički orijentiranih stranaca uz jednu do dvije megazvijezde, ili će malo proširiti glazbeni spektar, te obradovati i publiku željnu imena koje u sve bogatijoj lokalnoj koncertnoj ponudi i dalje ne može vidjeti, doznat ćemo već slijedeće godine.