Baš naprotiv, ukoliko su sklepani u akciji kojoj je promotivni i promidžbeni uspjeh važniji od konkretno kazališnog, njihova se budućnost iscrpljuje premijerom i posljedičnim sporadičnim gostovanjima, poput dolaska kazališta iz Braunschweiga u Zagreb. S druge strane, ovaj konkretni primjer pokazuje i nemogućnost uspostavljanja realne razine vrijednosti i razumijevanja pojedinog teksta ili autorskog opusa. To je, u ovom slučaju, najviše naštetilo Ivani Sajko.

Njezini tekstovi, čak i kad su promovirani u kategoriji dramskih, nisu uobičajeni materijal za brzu ili brzopletu inscenaciju jer nije riječ o uobičajenim razmjenama replika koje je lako presložiti u karaktere i poslati na 'izvođenje'.

Sajko piše nešto što je između poezije, proze i drame, pri čemu ovog posljednjeg zapravo ima i najmanje, ali kako je riječ o prvenstveno dramski brendiranoj autorici, i njezini radovi su shvaćeni kao građa koja bi odgovarajuće neproblematično trebala zadobiti pozorničku pozornost i dimenziju. U krajnjoj liniji, i trebao bi jer, ako je cijeli svijet pozornica, onda nema teksta koji ne bi mogao podnijeti i scensku provjeru.

Ključna riječ povodom tekstova ove autorice jest interpretacija. Nezadovoljna ili tek relativno zadovoljna rezultatima redateljskih čitanjima na početku proboja u ovdašnji ili europski kazališni život, autorica je sama počela izvoditi svoje tekstove. U prvo vrijeme tek na promocijama svojih knjiga, a kasnije i sve češće na otvorenim autoreferencijalnim čitanjima, da bi kasnije pronašla i svoj scenski glas, koliko god on bio izvedbeno problematičan.

Iz istovremenosti napuklina, s jedne strane glasa koji na scenu nije naviknut i izvođenje shvaća prije kao nužnost nego kao mogućnost i, s druge, tekstova koji se prema intenzitetu žive interpretacije odnose gotovo jednako 'objektivno' kao i prema temama iz kojih su nastali, ti autorski primjeri gesamtkunstwerka promovirali su i potvrdili iznimni rukopis koji seže dalje od pisanja i napisanog.

'Krajolik s padom' nije najbolje što je Ivana Sajko napisala, ali i dalje je njezin tekst, prepoznatljiv po uvjetovanim metaforama i teško odredivom glasu. Njezini tekstovi se ionako uvijek bave određenim globalnim problemom kroz prizmu privatnog, ali to privatno nije i primarno, kao u većini ostalih ne samo suvremenih drama. Naprotiv, kod nje globalno i osobno supostoje u pravom smislu riječi, a dramska im se napetost gradi zajedno, što je ujedno i najveći problem i najveći izazov svake interpretacije koja nije autoričina ili autorska.

Umjesto da kroz dijaloge svakodnevnih likova pokušava oprimjeriti ili barem odjeknuti globalno, Sajko u svojim dramama, koje upravo zato gube na 'dramskosti' ali ne gube na dramatičnosti, postavlja globalno i osobno u isti rang. Ponekad je metaforičnost bliža, pa je jabuku lako poistovjetiti sa simbolima države i državnosti kao u 'Prizorima s jabukom'. Međutim, veza može biti i drukčija, kao u slučaju 'Krajolika s padom' gdje se želja za letom pojedinca i posljedični pad metonimijski vežu s tragedijom zeppelina Hindenburg, a metaforički s fenomenima trudnoće i porođaja.

Nekoliko linija 'priče' koju Sajko vodi u 'Krajoliku s padom', od nemirnog socijalnog konteksta preko sasvim subjektivne i privatne trudničke problematike do mitologiziranog pada zračnog broda dok istodobno ruzinavi morski brodovi tonu u neizvjesnosti kapitalističkih konjunktura, nije lako slijediti čak niti kada su postavljeni plošno kao u predstavi iz Braunschweiga.

Ipak, redateljica Daniela Löffner mogla se domisliti i nečega atraktivnijeg od koncertnog čitanja drame sa sporadičnim izljevima ne emocija ili zbilje, nego boje na papirnatoj scenografiji. Dubinskog čitanja tu nije bilo čak niti u pokušaju, osim ako koncept predstave nije išao za time da pokaže kako tekstove Ivane Sajko može izvesti i ansambl koji ne razumije što i zašto radi na pozornici.

Iako je pohvalna ZKM-ova sklonost koprodukcijama i povezivanju ovdašnje scene s inozemnom, u takvim avanturama trebalo bi biti oprezniji.

Domaće kazalište projektom 'Pozor:Pioniri!' nije dobilo nijednu predstavu vrijednu pažnje, dok su Ivica Buljan kao redatelj 'Žute crte' i Ivana Sajko kao autorica 'Krajolika s padom' samo doživjeli nepotrebni neuspjeh. To se ne može nazvati ni očekivanim niti priželjkivanim rezultatom.