Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu prije nekoliko godina postojala je inicijativa da se, osim već postojećih uobičajenih katedri za književnost, uvede samostalna katedra za praktičnu obuku pisanja. Projekt je zapeo u realizaciji, a u međuvremenu je usvojeno akademsko zvanje 'spisatelj'. Potaknuti potrebom da se taj profil negdje i obrazuje, Marinko Koščec, Natalija Grgorinić Ognjen Rađen pokrenuli su pripremu dvogodišnjeg diplomskog studija pisanja i nakladništva (SPIN) pri Sveučilištu Juraj Dobrila u Puli.

Ako dobije dopusnicu nadležnih tijela, studij će biti otvoren svim studentima koji ga požele upisati nakon završene treće godine.

Marinkom Koščecom, profesorom francuske književnosti na Katedri za francuski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu te suvremenim hrvatskim spisateljem, kojem je prije dvije godine objavljen roman 'Četvrti čovjek', razgovarali smo o novom diplomskom studiju, kreativnom pisanju, ali i zanatskom obučavanju.

Znamo da su mnogi suvremeni američki pisci završili tečajeve kreativnog pisanja, pa se čini da taj koncept nedvojbeno daje poželjne rezultate jer američka književnost i dalje vlada svijetom, barem u mainstreamu. Je li zaista tako ili postoje i loše strane takvog zanatskog obučavanja?

Jedino loše što mi pada na pamet – ako to želimo smatrati lošim – jest mogućnost da se suočimo sa svojim ograničenjima i slabostima u pisanju. Jer neki od nas zacijelo radije žive u balonu vlastitih iluzija. Osobno, ne bojim se gubitka 'spontanosti', odnosno da će pretjerana analitičnost i naoružavanje teorijskim uvidima odstrijeliti 'nadahnuće'. Kamo sreće da sam pišući svoje ranije knjige imao na umu ono što danas tumačim na radionicama pisanja – jer siguran sam da bi te knjige bile bolje napisane. U međuvremenu sam puno čitao i razmišljao o pisanju kao umijeću koje se izučava i usavršava, a ne kao Božjem daru koji Odabranima pozlaćuje svaku riječ.

Mislite li da je u kontekstu hrvatskog jezika fraza 'kreativno pisanje' primjerena ili imate bolje rješenje?

Mislim da je nepotreban pridjev 'kreativno' i izbjegavam ga kad god mogu, no činjenica je također da mnogi – zasad – upravo po njemu prepoznaju tu edukativnu djelatnost. Na Sveučilištu u Puli, ipak, priprema se diplomski program pod nazivom studij pisanja i nakladništva.

Tko bi mogli biti polaznici novog diplomskog studija književnosti i nakladništva u Puli, a tko obučavatelji?

Ako dobije dopusnicu nadležnih tijela, studij će biti će otvoren svim studentima koji ga požele upisati nakon završene treće godine. Program je još u nastajanju; začela ga je skupina entuzijasta kojoj i sâm pripadam, a i dalje ga dopunjavamo sadržajima koji nam pristižu. Popis suradnika nije zatvoren, naprotiv; i ovim putem pozivam zainteresirane da se jave – meni ili na adresu udruge Zvona i nari. S obzirom na to da je riječ o programu Sveučilišta u Puli, nastava će se dijelom oslanjati na kadar pulskog Odjela za humanističke znanosti, a drugim dijelom na gostujuće predavače – dakle pisce iz Istre i ostatka zemlje koji imaju nastavničkih afiniteta i sposobnosti. Program je zamišljen široko, odnosno ne pokriva samo književno područje, nego i razne oblike 'primijenjene' pismene kreativnosti, uključujući npr. scenarij i reklamne tekstove, pa se nadamo cirkulaciji raznovrsnih stručnjaka. No nikome ne jamčimo posao unaprijed; iz ponude izbornih kolegija krenut će samo oni za koje bude dovoljno interesa.

U Hrvatskoj već postoji nekoliko mjesta gdje se može 'učiti pisanju', primjerice u Centru za kreativno pisanje s kojim i sami surađujete; neke od tih tečajeva vode pisci poput Zorana Ferića i Miroslava Mićanovića. Kako biste procijenili dosadašnja iskustva i uspješnost tih tečajeva?

Prvo, to što Centar opstaje, pa i raste u ovako nepovoljno vrijeme, svjedoči o potrebi za njim. Drugo, tko god je prošao neku od radionica, o pisanju zna više nego prije. E sad, naravno da je nemoguće sa svakime ostvariti vrhunske rezultate, i to u jednom koraku. Ono bitno su pomaci, a oni se događaju gotovo bez iznimke – osim kod onih koji odustanu jer osjete da nisu spremni izlagati svoj rad tuđim pogledima. U biti je upravo o tome riječ: o otvaranju prema drugima, suočavanju s drukčijim viđenjima, sagledavanju i prihvaćanju mogućnosti koje nam samima nisu pale na pamet. A dobrobit sam osjetio i kod sebe kao i kod drugih, u smislu širem od usavršavanja spisateljske vještine: istodobno s njom učimo čitati i tumačiti – vlastiti i tuđi tekst, tijelo, cjelokupno okruženje, teksturu svijeta.

U Britaniji se tijekom školovanja velik naglasak stavlja na praktičnu sposobnost izražavanja, pisanja eseja i sl. i to daje vidljive rezultate u ukupnom javnom životu - prosječna kvaliteta britanskog novinarstva, primjerice, daleko je viša od američke. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Kod nas ljudi jedva da uspijevaju sročiti neko 'mišljenje'.

Problem očito nije u 'mišljenju' kao stavu – jer izgleda da se danas svi rađaju s njim – nego u mišljenju kao disciplini i strukturiranoj aktivnosti. U medijskom preobilju zatrpavaju nas verbalni nasrtaji, koji su često žalosno nemušti. Obrazovanje kakvo imamo, usredotočeno na usvajanje činjenica, puno više proizvodi papagaje nego što potiče kritičko razmišljanje. Studiji i tečajevi pisanja, jasno, to ne mogu preko noći preobratiti, ali mogu doprinijeti opismenjavanju nacije – ako pismenost ne shvatimo samo kao poznavanje slova, nego i kao vještinu kvalitetne artikulacije misli u tekstu. Preduvjet za to je da se kreativna primjena jezika dovede u žarište u školama, od što ranije dobi.

Mislite li da bi hrvatskoj književnosti više koristilo da ima mnogo dobrih žanrovskih pisaca ili bismo, zbog slabe čitanosti, to područje trebali prepustiti stranim autorima, a od domaćih autora očekivati nežanrovska, 'pretencioznija' djela? Skandinavci su, primjerice, u zadnje vrijeme postigli svjetski uspjeh upravo žanrovskom književnošću, je li zamislivo da i mi učinimo nešto slično?

Teško je zamišljati značajnije profiliranje, pa i svjetski uspjeh naše književnosti, kad nam je manevarski prostor skučen i u stanju teške zapuštenosti; smiješno malo tržište, jadna razina kulture čitanja, pasivnost instanci čija je misija briga za kulturne vrednote. A svjedočimo upravo suprotnom, npr. nedavnom povratku PDV-a na knjigu. No, s druge strane, književna djela stvaraju pojedinci, a ne nekakvi 'mi'; načelno, svatko ima mogućnost razvijati se u vlastitom smjeru, artikulirati vlastitu osobnost i svjetonazor, izdići se iz okolnosti i skupnih obilježja. Dapače, književno je stvaranje često upravo pojedinačni čin otpora okruženju.

Možete li nam dati neke konkretne primjere kako se to nekoga može obučiti boljem, umješnijem pisanju?

Najšire rečeno, može ga se poticati da misli. Da poseže dublje i dalje, odnosno svako mjesto u tekstu smatra raskrižjem mogućnosti, a svoj posao razabiranjem između jačeg i slabijeg, boljeg i lošijeg. Također, da se cijeli 'daje' tekstu odnosno piše puninom svojeg bića i tako stvori 'višak vrijednosti' – nešto što će čitatelj moći i htjeti uzeti. U radioničkoj praksi, vježba se kopanje temelja i polaganje cigala. Trenira se jasnoća, napetost i oštrina. Brusi se ukus, njeguje se sublimacija i kondenzacija, a bogami se potiču i niske strasti te animalni nagoni.

Mislite li da bi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, primjerice, osim uobičajenih katedri za književnost – kroatistike, anglistike, komparativne književnosti itd. - trebala postojati i samostalna katedra za praktičnu obuku pisanja ili bi možda svaka katedra trebala imati vlastiti praktični odjel?

Pojavila se takva inicijativa, prije nekoliko godina, i zapela na inerciji postojećih struktura. Na strahu od pomaka i perturbacija, tako karakterističnom za našu zajednicu. No vjerujem da to nije kraj te priče. Utoliko više što je nedavno usvojeno akademsko zvanje 'spisatelj', a ono povlači za sobom potrebu da se takav profil negdje obrazuje. Filozofski fakulteti čine se najlogičnijim mjestom.