Trogirka Marina Vujčić, koja je diplomirala kroatistiku u Zagrebu, prvi je roman 'Tuđi život' objavila 2010. Pet godina kasnije izlazi joj 'A onda je Božo krenuo ispočetka', priča o čovjeku koji ode po kutiju cigareta na kiosk i više se ne vrati doma, kojim je autorica stekla veliku popularnost među čitateljima. Ljubav prema 'terapeutkinji riječima', kako su je prozvali u najavi pulskog festivala Sa(n)jam knjige u Istri, čija je gošća ovoga prosinca, nastavila se i njezinim kasnijim naslovima, 'Mogla sam to biti ja', što je posveta pokojnom suprugu, književniku i suosnivaču Teatra Ulysses Borislavu Vujčiću, koji je preminuo 2005., te 'Susjedom', o Katarini Bauković koja postaje opsjednuta susjedom. Najnoviji, 'Pitanje anatomije', o ljudima koje spoji neobičan oglas, svega mjesec i pol nakon prvog, doživjelo je i svoje drugo izdanje.

Vujčić, osim toga, iza sebe ima knjigu za djecu 'Bijeg uz brijeg' iz 2002. i više drama za koje je nagrađena Marinom Držićem, zbirku 'Umri ženski' (2014.) i 'Podmornicu' (2017.). Sa spomenutim 'Božom' autorica je pak 2015. ušla u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost, a iste godine na natječaju V.B.Z.-a i Tisak medije rukopisom 'Susjed' osvojila je nagradu za najbolji neobjavljeni roman. U koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem prošle godine objavila je i epistolarni roman 'Otpusno pismo', o bivšim ljubavnicima koji nakon 30 godina stupe u kontakt.

S čime ste imali najviše poteškoća u pisanju knjige 'Pitanje anatomije'?

Ne mogu reći da mi je u pisanju tog romana nešto bilo osobito teško. Baš mi je klizila ta priča, neočekivano lako. Možda mi je najteže bilo definirati karakter Veronike Vinter. Florijan Bauer mi je otpočetka bio potpuno jasan, znala sam tko je taj čovjek i pustila ga da me vodi kroz svoju priču. S Veronikom sam se malo dulje mučila tražeći uzroke njezinih životnih izbora i nesvakidašnjeg ponašanja. Osobenjakinja je i mnogi njezini postupci bili bi neuvjerljivi da su ostali neobjašnjeni. Trebalo je naći izvore tih postupaka u Veronikinom djetinjstvu i prošlosti, i tu sam povremeno malo zapinjala, a sve ostalo u pisanju 'Pitanja anatomije' išlo je izuzetno lako. Taj mi se roman dogodio neplanirano, dok sam pisala drugi koji sam najozbiljnije namjeravala završiti. Međutim priča Veronike i Florijana toliko me obuzela da sam joj se morala neodgodivo posvetiti.

Rekli ste da je roman potaknuo jedan vaš san.

Tako je. Sanjala sam specifičan dodir leđa, odnosno milovanje – toliko intenzivno i uvjerljivo da me probudilo. Inače rijetko sanjam, a ovaj sam put i u snu znala da je to nešto važno, što moram zapamtiti. Kad sam se usred noći probudila, ustala sam i zapisala samo riječ 'leđa' u bilješkama na svom radnom stolu. Tako je krenulo, od jedne riječi koja me ujutro podsjetila na san iz prethodne noći.

Za junakinju iz svoga romana 'Susjed' govorili ste da vam je dosta daleka, ali da vas se inače može naći u vašim likovima. Koliko vas ima u Veroniki i Florijanu?

Da, Katarina iz 'Susjeda' zaista nema veze sa mnom. Veronika mi je isto bila neko nepoznato lice, neblisko u smislu povezivanja sa samom sobom. Međutim što sam dublje ulazila u njezinu priču, shvatila sam da ipak nešto dijelimo – ne toliko osobine, koliko neke životne momente. I meni se, kao i njoj, umjetnost dogodila u zrelijim godinama – njoj slikarstvo, meni književnost – i obje smo tada krenule stvarati pomalo opsesivno. Nisam tih sličnosti bila svjesna dok sam pisala roman, tek kasnije sam povezala i Veroniku i Florijana s nekim elementima moje biografije, iako se radi o potpunoj fikciji. Vjerojatno čovjek teško može izostaviti sebe kad piše. Danas mi se čini da čak i s Katarinom iz 'Susjeda' imam neke veze, barem u onom trenutku romana kad joj pukne film pa uzme svoj život u svoje ruke.

Koja vam je omiljena književna junakinja?

Moja omiljena književna junakinja zapravo je stvarna osoba, ali mi je postala književna junakinja zbog pisanja o sebi. To je Simone de Beauvoir, čije sam autobiografske knjige doslovno gutala u dvadesetima: njezine 'Uspomene dobro odgojene djevojke', 'Zrelo doba', Snagu stvari'. Opčinjavao me taj njezin način života u književnosti, veza sa Sartreom, moguće zato što sam i sama tada živjela s piscem. Ostala mi je zaista kao jedna od figura koja je bitno utjecala na moj život, učinila mi ideju o životu s književnošću tako neodoljivo privlačnom. A još ranije, kad sam tek počela čitati, prva mi je ljubav bila Heidi – smjerna, mila, draga i poslušna djevojčica kojoj moji roditelji velikim dijelom mogu zahvaliti to što sam u djetinjstvu i sama bila takva, barem dok nisam pročitala 'Pipi Dugu Čarapu'. Nakon toga sam tako silno htjela biti kao Pipi, mada se to nisam usuđivala – ali sam se divila njezinoj hrabrosti, uvrnutosti i neposlušnosti.

Spomenuli ste da ste živjeli s piscem. U pitanju je vaš suprug, književnik Borislav Vujčić, koji je preminuo 2005., nakon čega ste i sami počeli aktivnije pisati. Kakav je bio taj vaš zajednički život, dvoje književnika pod istim krovom, kako ste utjecali jedno na drugo?

Jesmo bili dvoje pisaca pod istim krovom, ali ja dugo nisam imala autorskog samopouzdanja pa se može reći da su pod istim krovom živjeli jedan pravi pisac i jedan pisac samo po vokaciji. Pišem otkako znam za sebe i iz toga vremena kad smo Borislav i ja živjeli zajedno imam mnogo književnih pokušaja koje se nisam usudila nikome ni pokazati, a kamoli pokušati objaviti. Jednostavno, nisam tada vjerovala u to što radim – i vjerujem da nisam ni trebala. I Borislavov autorski rukopis bio mi je toliko moćan da sam uz njega još sigurnije znala koliko to što sam tada pisala nije bilo dobro. On je bio hermetičan pisac, njegova proza bila je književnost za sladokusce koju sam obožavala i u koju sam bila jednako zaljubljena koliko i u čovjeka koji je piše. Uz njega sam osjećala da sam prisutna u književnosti na ovaj ili onaj način jer sam stalno bila na izvoru stvaranja. Iako tada još nisam živjela književnost kao autorica, živjela sam je na sve druge moguće načine.

Kakav je bio konačno taj prijelaz u ozbiljnu autoricu, kako ste se disciplinirali, naviknuli na rutinu pisanja?

Jako sam tvrdoglava kad se dogovorim nešto sama sa sobom. U poslu sam uvijek bila jako organizirana i uporna, a kad sam 2008. potpisala ugovor s Jadran-filmom za scenarij za dječju seriju, odlučila sam uzeti neplaćenu godinu u školi u kojoj sam radila jer mi je pisanje scenarija bilo teško uskladiti s redovnim poslom. Imala sam tada i nekih desetak kartica započetog prvog romana. Tu sam godinu preživljavala uz pomoć lektorskih poslova i od predujma za scenarij, a nakon što sam njega završila, činilo mi se nepoštenim da sav taj neplaćeni dopust 'potrošim' a da nisam napisala i roman. Tad sam se odlučila obračunati s izgovorima o 'čekanju inspiracije' i dokazati samoj sebi da je pisanje u prvom redu pitanje discipline. Zadala sam si da moram napisati dvije kartice dnevno i tvrdoglavo se toga pridržavala. Da nisam tako strogo poštovala dogovor sa samom sobom, vjerojatno nikad ne bih ni napisala taj svoj prvi roman. Na njemu sam shvatila jednostavnu matematiku proizvodnje novih stranica – ako svaki dan pišeš, onda imaš materijal na kojem možeš dalje raditi. Uz dobru disciplinu izlike poput čekanja nadahnuća ili više slobodnog vremena ne prolaze.

Slovite za jednu od omiljenih domaćih autorica. Kako objašnjavate taj svoj uspjeh među čitateljima?

Još uvijek se čudim tome. Sve je počelo drugim romanom, 'Božom', koji sam pisala potpuno zanemarivši čitatelje, odnosno kao roman koji se nikome ne mora sviđati. Nisam se uopće bavila time hoće li roman čitateljima biti zanimljiv i očekivala sam potpuno suprotno – da će ga doživjeti kao jednoličnu priču u kojoj se ne događa ništa 'konkretno', nego jedan čovjek kroz cijelu knjigu samo uzalud filozofira. Međutim ispalo je da su se, za početak, mnogi prepoznali u ideji počinjanja ispočetka, da mnogi imaju pritajenu želju otići po cigarete i više se ne vratiti u život koji trenutno žive. S tim sam romanom shvatila da čitatelji prepoznaju iskrenu posvećenost temi, pisanje o onome što tebe zanima, uzbuđuje i provocira. Kad se sad malo osvrnem i na ostale svoje romane i način na koji čitatelji na njih reagiraju, onda mi se čini da je 'tajna' i u tome da uvijek pišem neku vrstu bajki koje 'drže vodu'. Uzmem neku situaciju vrijednu fikcije koja djeluje poznato i svakodnevno, ali onda pišem na način na koji se to može dogoditi samo u fikciji. Svaka od tih priča međutim opet na neki čudan način djeluje uvjerljivo, odnosno dovoljno je realistična da čovjek može povjerovati u nju, ali zapravo je bajka jer se to u stvarnosti ne događa. Svi, recimo, poznajemo neku ženu koja je u stanju izgraditi iluziju da je susjed koji je pozdravlja na stubištu njezin budući partner, ali ne znamo nijednu koja tom susjedu kuha i potajno ostavlja hranu pred vratima. Čini se da čitatelji vole tu notu bajkovitosti koja se uvijek na nekom mjestu u mom romanu počne događati.

'Pitanje anatomije' jedan je od najprodavanijih naslova i na nedavnom, 40. Interliberu. Kako ste doživjeli ovo izdanje sajma, osobito s obzirom na najnovija, dosta loša zbivanja u domaćoj knjižnoj branši?

Ovogodišnji Interliber daje nadu da još ima nade za knjigu u Hrvatskoj. Bilo je lijepo svjedočiti gužvi na štandovima i interesu čitatelja za nove naslove. Hrvatsko je izdavaštvo trenutno na aparatima koje je uključilo Ministarstvo kulture povećanjem količine otkupa pojedinačnih naslova – mada i dalje nije jasan ključ po kojem se ti naslovi biraju – te potporama izdavačima za objavljivanje novih naslova, koje, opet, pokrivaju tek mali dio stvarnih potreba. Najtužnije je što ispada da je Ministarstvo otkupima naslova za knjižnice najozbiljniji kupac knjiga u ovoj državi. Ne uspijevam shvatiti zašto se u ovoj zemlji knjige već godinama tako slabo kupuju. Još 2008., 2009., hit-naslov se prodavao u 10 do 30 tisuća primjeraka, a danas tim brojkama možemo oduzeti cijelu jednu znamenku. Nijedna moja knjiga, osim prve, nije ostala na prvom izdanju, ali u pitanju su ipak tužne brojke jer jedno izdanje podrazumijeva 700 ili 1000 primjeraka. Zato uvijek osjetim neku vrstu nelagode kad me nazivaju jednom od najprodavanijih domaćih autorica – jer ne možemo raditi senzaciju od tisuću, dvije ili tri prodanih primjeraka. S druge strane Hrvati čitaju, i to dosta. Toliko je čitateljskih udruga, klubova, blogova, stranica na Facebooku na kojima se dijele čitateljska iskustva, ljudi masovno posuđuju knjige u knjižnicama... Meni se čitatelji često jave komentarima kako već dugo čekaju red na rezervaciju za moju knjigu u knjižnici i puno je onih kojima kupnja knjige uopće nije opcija. Radije će strpljivo čekati svoj red u knjižnici ili posuditi knjigu od prijatelja. Na koncu, kad ljudi dođu na Interliber i vide naslove od deset ili dvadeset kuna, izračunaju da im je previše dati sto kuna za novu knjigu kad za isti iznos mogu nabaviti pet ili deset naslova. Tako većina čitatelja jednom godišnje ode na sajam, potroše određeni iznos za knjige, uglavnom one jeftinije, i onda ih cijelu godinu više ne kupuju.

Osim kao autorica, na ovom ste Interliberu bili dio tima Hena coma, u kojoj već dvije godine radite kao urednica. Jednom ste rekli da pokušavate biti urednica kakvu i sami priželjkujete kao autorica.

Pisac od urednika traži objektivno kritičko mišljenje ili sugestije o tome što može biti bolje, koji dijelovi možda ne funkcioniraju, gdje ima viška ili manjka riječi. Kad sam i sama postala urednica, nije mi bilo svejedno jer su mi prvi autori bili Teofil Pančić i Ante Tomić. Trebala mi je određena hrabrost da dođem pred njih s uredničkim sugestijama, iako se radilo o sitnicama. Ali posao urednika jest da ukazuje na ono što može bolje. Ako je tu samo da autoru hvali tekst, onda ne radi svoj posao kako treba. Kako sam i sama autorica, nije mi dugo trebalo da se snađem u ovoj novoj ulozi i da svojim autorima pružim ono što i sama očekujem od urednika. U fazi kad radiš na rukopisu, osobe koje ti ukazuju na slaba mjesta najdragocjenije su ti.

Često se umjetnike, pa i književnike optužuje da su tašti. Postoji li po vašem iskustvu razlika između starijih i mlađih autora u tom smislu?

Ne. Imate debitante koji jako sumnjaju u to što pišu, koji nisu sigurni u kvalitetu svog teksta i pitaju se trebaju li to uopće objaviti. Imate s druge strane debitante koji misle da su napisali genijalno djelo u kojem ni zarez ne treba promijeniti. Ista je priča i s afirmiranim autorima, a moje je iskustvo takvo da oni najbolji najviše sumnjaju. Tako je vjerojatno u svim profesijama, ali ja se uvijek razveselim kad naiđem na pisca koji nije siguran u to što je napisao. To mi je sad već gotovo pa jamstvo kvalitete.

Kao urednica ste puno radili s debitantima. Koje vam je iskustvo bilo najdirljivije?

Kad smo objavili prvu knjigu Valenta Pavlića, 'Evanesco'. To mi je bilo baš emotivno iskustvo jer je taj mladi pisac i meni i svima u Hena comu bio otkriće, zatekao nas je njegov rukopis. Osim toga, naša je brza reakcija njemu jako puno značila. Kad uđete u taj svijet, ne očekujete da će vam netko odmah pročitati rukopis, a pogotovo ne da će vas odmah i objaviti. Vjerujem da je u uredničkom poslu objaviti nekome prvu knjigu ipak najljepše iskustvo.

Koliko rukopisa primate i kako odbijate one koji nisu za objavu?

Rukopisi stižu na dnevnoj bazi, a moj princip i pravilo u Hena comu je da svakome odgovorimo. Neće se dogoditi da nam netko pošalje rukopis ili ponudu, a da ne reagiramo. Budući da smo zatvorili plan za 2018., trenutno ne primamo nove rukopise, što na našoj internetskoj stranici i piše – ali rukopisi svejedno stižu. Onda ne preostaje drugo nego pristojno odbiti rukopis uz objašnjenje zašto ga ne možemo uzeti u obzir – mada si ja ne mogu pomoći i uvijek malo 'škicnem'. Nikad se ne zna, možda je među tim rukopisima neki potencijalni dragulj.

S kime vam je od urednika bilo najbolje surađivati?

Imala sam ih nekoliko: Dragu Glamuzinu, koji je bio glavni urednik u Profilu, s prvom knjigom, koju je uredila Ana Bogišić, Božidara Alajbegovića na drugom, trećem i petom romanu, Tanju Tolić na zadnjem romanu. Na 'Susjedu' mi je urednik opet bio Drago Glamuzina. Imam doista vrlo ugodna iskustva s urednicima i svaka je od tih suradnji na svoj način bila posebna i dragocjena i za moj autorski i za moj urednički rad.

Pisali ste i epistolarni roman s Ivicom Ivaniševićem, 'Otpusno pismo'. S kojim biste se još autorom upustili u slično?

Sa sinom Bornom voljela bih napisati nešto. Već smo jednom pokušali s epistolarnim romanom, ali nismo odmaknuli dalje od početka. Sigurna sam da ćemo ipak smisliti nešto kad za to dođe vrijeme, kad nam se preklope autorski interesi. Općenito je lijepo pisati s nekim jer teret sumnje, nesigurnosti, autorskih dvojbi dijeliš s nekim pa onda to više nije tako samotan posao. Bilo je sjajno pisati s Ivaniševićem i nije isključeno da ćemo opet zajedno proizvesti nešto.

Vaš sin Borna danas čuva obiteljsku vezu s Kazalištem Ulysses, koji je vaš suprug pokrenuo s Radom Šerbedžijom i za koji ste dugo vodili odnose s javnošću. Nedostaje li vam taj angažman?

Da, nedostaje mi. Kazalište Ulysses je jako važna stavka u mom životu. Tamo sam stekla predivne uspomene, iskustva i prijatelje. To su one posebne situacije izdvojenosti od ostatka svijeta, kad ste dio grupe okupljene oko zajedničkog projekta, svojevrsne umjetničke komune, i na drukčiji se način upoznajete s ljudima. To mi svakako nedostaje, ali sam se u jednom trenutku morala odlučiti. Ljeta su mi trebala za vlastite autorske planove. Svake godine odem na nekoliko dana na Brijune, vidjeti novu predstavu i ljude koji održavaju tu lijepu priču, i sretna sam da je Borna ostao povezan s Ulyssesom – i zbog toga što je njegov otac utemeljio to kazalište, ali i zato što je to za njegovu profesiju mjesto neprocjenjivog iskustva.

Kad ste radili na odnosima s javnošću za Ulysses, s čime je bilo najviše teškoća?

Najviše sam se mučila – i nisam uspjela u tome – s pokušajima da predočim javnosti kako se tamo krvnički radi, u iznimno teškim uvjetima. Priroda je prekrasna, ali tehnički uvjeti su izuzetno zahtjevni: boravi se u spavaonicama koje su nekoć bile vojne i koje su pet klasa ispod najlošijeg studentskog doma u Zagrebu, a kuhinja je na razini pučke, u kojoj smo usred ljeta jeli grah jer treba u skromnim uvjetima nahraniti i do 120 ljudi. Dućana također nema, osim ako ne idete na kopno, a kad se ide na probu s Velikog Brijuna na Mali, tamo pak nema apsolutno ničega osim tvrđave, i tako od pet popodne do dva ujutro. To su zapravo iscrpljujući uvjeti, a meni se stalno činilo da predodžba o tome što se radi na Brijunima uvijek ide u smjeru elitnog turizma. Medije je zanimao glamur i uvijek su nalazili načina da ga nekako povežu s Ulyssesom, iako glamura tamo nema ni u tragovima.

Što mislite, koliko je održiv taj koncept izoliranosti Ulyssesa?

Dok je situacija ovakva, da u formalno-pravnom smislu ne postoji nitko osim države tko je vlasnik Nacionalnog parka, može se održati. Samo, ne bi me iznenadilo da sutra netko kupi pola otoka i odluči izgraditi kockarnice. Ali čak i da ode s Brijuna, Ulysses će preživjeti negdje drugdje – jer to kazalište su prije svega ljudi kojima je stalo do kazališta, a ne mjesto na kojem se odvija priča.

Potpisujete i nekoliko drama koje su se dosad izvodile na akademijama i u amaterskim kazalištima, ali ne i u profesionalnim. Zašto mislite da je tako?

Drama mi je odmorište između dva romana. Pišem ih jer volim kazalište i dijalog, neka mi je vrsta autorskog eksperimenta, ali u tome se ne osjećam dovoljno na svom terenu kao u romanu. Govorila sam već o tome kako se drame domaćih dramatičara rijetko izvode, pa i mnoge koje su dobile nagradu Marin Držić, i kako mnoge od tih drama ostanu nepročitane. Veseli me trend dramatiziranja hrvatskih romana jer hrvatski autori poput Damira Karakaša, Kristiana Novaka i Olje Savičević Ivančević završavaju na pozornici. Međutim tu su opet izvisili dramatičari i njihove sjajne drame koje pobjeđuju na natječaju pod šifrom, što bi trebalo biti jamstvo kvalitete. Stvarno bih voljela vidjeti, primjerice, koju od drama Ružice Aščić na pozornici. Imate i autore poput Tene Štivičić koja je prvo morala uspjeti vani da bi ovdje dobila pravi tretman, kakav zaslužuju njezine drame, a i Ivor Martinić prvo je prepoznat izvan Hrvatske, da bi se tek onda i ovdje shvatilo da ga imamo. Teško mi je to razumjeti jer ljudi vole predstave domaćih autora. Jedva sam uspjela rezervirati kartu za 'Črnu mati zemlu' u ZKM-u, a isto je i s 'Ljudima od voska' Mate Matišića u HNK-u - predstavom koja mi je nešto najbolje što sam u zadnjih dvadeset godina gledala u kazalištu. Nije dakle da nema interesa, nego ispada da ljudi koji kreiraju repertoar vjeruju da će publici biti zanimljivije vidjeti ne znam koju po redu interpretaciju Shakespearea ili Čehova, nego nešto što potpisuje domaći dramatičar. I meni će se, sve mi se čini, dogoditi da će mi se u profesionalnom kazalištu prije dramatizirati neki roman, nego što će biti postavljena neka moja drama. Filip Šovagović želi uprizoriti 'Susjeda' i jako bih voljela vidjeti taj njegov zanimljiv koncept na pozornici.

Na čemu trenutno radite?

Vratila sam se romanu koji sam napustila zbog 'Pitanja anatomije' i za koji sam prošle godine dobila stipendiju Ministarstva kulture. U tom romanu bavim se 'leptirovim učinkom', sudbinskim situacijama u kojima se događa da netko nehotice utječe na živote drugih ljudi samo zato što se našao na određenom mjestu u određeno vrijeme. Stilski je ovaj roman prilično zahtjevan pa pišem polako, na kapaljku, i trebat će mi barem dvije godine da ga završim.