Klasik novog vala, 'Crni film' Želimira Žilnika, studentski film jednog od najpoznatijih dokumentarista današnjice Sergeja Loznice, kultni jugoslavenski filmovi, hitovi 'Čovjek na žici' Jamesa Marsha i 'Srbenka' Nebojše Slijepčevića, ali i brojni nedovoljno poznati biseri domaće i svjetske kinematografije... Sve to je na popisu najboljih dokumentaraca svih vremena koji su za tportal složili redatelji Goran Dević, Višnja Skorin, Josip Lukić, Renata Lučić i Igor Bezinović.

Svi oni dio su programa ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala, posvećenog hrvatskim dokumentarcima, koji se zatvara večeras. Dević je na njemu predstavio svoj hvaljeni film 'Na vodi', Josip Lukić film 'Doplovit će Rex', a Višnja Skorin 'Da je meni ono što mi nije', koji je i otvorio festival. Renata Lučić na LFF-u je imala svjetsku premijeru svoga 'Nihilista', a Igor Bezinović večeras se predstavlja u off programu filmom 'Kartoline', kojeg čini 12 petominutnih vinjeta o malim hrvatskim mjestima te koje, uz njega, potpisuje nekoliko autora. Uz to, večeras se u sklopu festivalskog dijela programa posvećenog brodogradnji prikazuje i Bezinovićev 'Samoupravni film' iz 2012.

Goran Dević

Rođen 1971. u Sisku, studirao je pravo i arheologiju, a filmsku i televizijsku režiju diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Tamo radi kao docent na preddiplomskom i diplomskom studiju filmske i TV režije. Režirao je i napisao scenarij za desetak dokumentarnih filmova, među kojima su 'Sretna zemlja' (2008.), 'Poplava' (2010.), 'Buffet Željezara' (2017.) i 'Na vodi' (2018.). U njemu kroz priče raznih protagonista portretira rodni Sisak, nekadašnji industrijski centar koji leži na tri rijeke. Kritičari ovaj film proglašavaju jednim od najboljih Devićevih ostvarenja, a žiri festivala u Leipzigu dodijelio mu je posebno priznanje jer 'na lijep način prikazuje da ljudskost i preživljavanje nadilaze traume i ožiljke rata'.

O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadratom, Karpo Godina, 1972., Jugoslavija

Nastao po narudžbi generala JNA koji je primijetio da je kao regrut na odsluženje vojnog roka došao poznati mladi filmaš. Naručitelja je film toliko razbjesnio da je navodno pozitiv rasjekao sjekirom, a nama danas koji živimo u tzv. demokraciji ostaje samo čuđenje za koliko formalne i mentalne slobode su se bili u stanju izboriti najbolji u generaciji prije nas. Djelo veselog genija!

Crni film, Želimir Žilnik, 1971., Jugoslavija

Mladi autor na ulicama grada u kojem živi pronalazi šest beskućnika. Kako nemaju gdje, dovodi ih u vlastiti stan. Kroz daljnje filmsko vrijeme pokušava institucionalno 'riješiti problem'. Na kraju mu ne preostaje drugo nego izbaciti ih iz stana. Vrlo živ i nemilosrdan film.

Specijalni vlakovi, Krsto Papić, 1972., Jugoslavija

Film o gastarbajterima. Ovu našu, današnju selidbu još nitko nije ovako snimio kao Krsto Papić onu u njegovo vrijeme. Kratko i jasno – remek-djelo!

66 scena iz Amerike, Jørgen Leth, 1982., Danska

Moguće moj najdraži film.

Željeznička postaja, Sergej Loznica, 2000., Ukrajina

Studentski film jednog od najboljih dokumentarista današnjice. Minimalizam u svom najboljem izdanju. Film koji bez pogreške može biti posljednji komentar jednog prostora i jedne epohe. Mali, a veliki film o svijetu koji je gotovo 'naš'.

Dukhovnye golosa. Iz dnevnikov voyny. Povestvovanie v pyati chastyakh, Aleksandr Sokurov, 1996. Rusija

Moguće jedini film koji je istinski prenio ritam rata! Meni dovoljno da provedem pet i pol sati u kinu. Nemojte ovo gledati na laptopu!

Višnja Skorin

Diplomirala je montažu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon diplome montirala filmove u Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani, a potom niz godina radila kao scenaristica i redateljica na HRT-u. Suosnivačica je studija 3D2D Animatori, produkcijske kuće specijalizirane za animirane filmove i vizualne efekte, no njezino polje zanimanja su dokumentarni filmovi i program za djecu. Od 2011. predaje Osnove televizije i Televizijsko novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti te Montažu i montažne postupke na veleučilištu Vern. Njen dokumentarni film 'Da je meni ono što mi nije', koji je otvorio ovogodišnji LFF, portretira 50-godišnju Sandru Jurak, nekadašnju estradnu radnicu, pa zaposlenicu HTV-a, pa čistačicu i skrbnicu za starije osobe… koja se odlučuje vratiti glazbi i to težim putem – kroz reality show. Skorin iza sebe ima i dokumentarac 'Crna ovca Bistrička' (2018.), o Katarini, ateistici koja je odrasla u Mariji Bistrici, najvećem hrvatskom marijanskom svetištu.

Srbenka, Nebojša Slijepčević, 2018., Hrvatska

Divan i društveno vrlo važan film za Hrvatsku, nažalost i za puno šire područje. Pokazuje kako djeluje govor mržnje i kako nastaje kolektivna nepravda. Kako sam montažerka po profesiji, tako ovaj film izdvajam i zbog forme, odlične montaže, vrlo jasne, uređene strukture koja zbog toga nimalo ne narušava kreativni izraz, nego ga baš naglašava.

Josipa, volim te, Jadranka Cicvarić Šiftar i Senad Zemunović, 2018., Hrvatska

Izdvajam ga zato što otvoreno govori o depresiji, ali još više jer otkriva kako snimanje dokumentarnog filma duboko djeluje na nas stvaraoce, kako smo uvijek u dilemi koliko se smijemo uplitati i kako je taj proces često psihoterapija i za nas stvaraoce jednako koliko i za protagoniste.

NLO neovisna lista oportunista, Dejan Oblak i Vedran Senjanović, 2016., Hrvatska

Nastao kao spontani studenstki bunt, pokazuje svu apsurdnost izbornog sustava u Hrvatskoj. Izuzetno je duhovit i gorak istovremeno, a nekako je prošao ispod radara.

Samo nemoj nikom reći, Tomas i Marek Sekielski, 2019., Poljska

Film o svećenicima pedofilima u kojem se žrtve suočavaju s vlastitim zlostavljačima. Važan je jer je jedan od rijetkih koji je uspio odmah djelovati na društvo. Nakon pojave na YouTubeu, Poljaci su donijeli novi zakon prema kojem pedofilski zločin ne zastarjeva i kazne su pooštrene na 30 godina zatvora, a u najozbiljnijim slučajevima može se dosuditi i doživotna kazna.

Čovjek na žici, James Marsh, 2008., Ujedinjeno Kraljevstvo

Dokumentarac o umjetničkom 'zločinu' stoljeća, film sjajno posložene dramaturgije, gleda se poput najnapetijeg trilera iako opisuje događaj od prije 30 godine. Usporedite li elemente 'Oceanovih 11' i 'Čovjeka na žici', naći ćete puno sličnosti. Odličan je i kao primjer kako su dobro režirane rekonstrukcije daleko od trasha.

Kedi, Ceyda Torun, 2016., Turska

Kad vam je dosta stresa pogledajte pametan, topao i duhovit film o mačkama lutalicama u Istanbulu. Kamerom stalno pri tlu redatelj prati i portretira mačke, no posredno nas puno nauči o gradu i njegovim stanovnicima. Vrlo zanimljiv pristup.

Josip Lukić

Rođen je 1984. u Splitu gdje je završio Ekonomski fakultet, a od jeseni 2015. studira režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Za dokumentarac 'Majči' iz 2018. u kojemu je tijekom nekoliko ljetnih dana u Splitu s majkom pričao o svemu ('ali baš o svemu'), nagrađen je Grand Prixom na Danima hrvatskog filma, a dobio je i nagradu za najboljeg nadolazećeg mladog filmaša na 17. DokuFestu. Film 'Doplovit će Rex' iz 2019. govori o Marini koja šest mjeseci godišnje provodi zaposlena na kruzeru kao glavna domaćica.

Od 3 do 22, Krešo Golik, 1966., Jugoslavija

Opservacijski klasik koji na najbolji način prezentira sve 'blagodati' socijalizma u 60-ima, meni je veliki podsjetnik koliko smo danas svi skupa razmaženi kao generacije. Bez uporabe dijaloga, Golik isporučuje jedan od najimpresivnijih hrvatskih dokumentaraca i to samo u 14 minuta, s mnoštvom potresnih scena koje se nakon prvog gledanja urezuju zauvijek u memoriju.

Što sa sobom preko dana, Ivona Juka, 2006., Hrvatska

Da je snimljena u SAD-u, priča o tri zatvorenika bila bi svjetski hit koji bi vjerojatno bio nominiran i za Oscara. Sve je dobro u ovom filmu koji vam proleti, likovi, način na koji prezentiraju svoje priče, kamera, montaža. Dok gledaš osjećaš da gledaš klasik. Meni jedan od najboljih hrvatskih dokumentaraca koje sam pogledao.

Činča, Nenad Puhovski, 1972., Jugoslavija

Nedavno sam ga pogledao i ostao šokiran koliko je to topao i dobar dokumentarac, s obzirom da autora znam kao pomalo grintavog profesora s Akademije koji se zadnjih tridesetak godina dao najviše u aktivistički dokumentarac, a kojeg nisam preveliki fan. 'Činča' me vratilo u vrijeme ranih 70-ih, kad su se nekako svi ljepše izražavali. Fascinirala me zapravo dikcija kod svih protagonista, način na koji razlažu o sebi ili upućuju kritiku drugima, način na koji gledaju na život. Iako se vidi sličnost sa kultnom Živom istinom i danas nam u hrvatskom dokumentarizmu treba više ovakvih filmova koji se orijentiraju na osobu, na slabo poznate ljude iz susjedstva i na male priče koje postaju veće od života.

Buffet željezara, Goran Dević, 2017., Hrvatska

Moderni klasik u stilu najvećih ex-YU majstora. Sve šta trebate znati o našoj zemlji je tamo. Genijalna garnitura likova koja se opire propasti kao zdrave stanice od malignih i koju kao da su birali Šijan i Kovačević. Iako su njegove 'Uvozne vrane' zabavnije, ovo je Devićev najbolji film, možda i zato što bi jedino njemu u Hrvatskoj palo na pamet krenuti ovo snimati.

Od domaćih autora također ističem i opuse Krste Papića, Branka Lentića i Borisa Poljaka.

A married couple, Allan King, 1969., Kanada

Sve što trebaš za super film su kamera i dvoje zanimljivih, otvorenih ljudi. Ovaj film je savršen primjer toga i uvijek ću ga upaliti prije nego Bergmanove 'Prizore iz bračnog života'. Dodatnu težinu daje mu što bi danas vjerojatno bilo nemoguće snimiti nešto ovakvo. Film koji ima genijalne dijaloge i fukncionira kao najbolji nesnimljeni film Wooddya Allena baca nam ispred očiju kako zapravo izgleda bračna dinamika.

Obitelj, Rok Biček, 2017., Slovenija

Ovaj slovenski boyhood možda nije najbolji dokumentarac svih vremena, ali ostavlja nevjerojatno jaku impresiju svojim brutalnim realizmom i svima nama koji se bave filmom pokazuje da treba biti strpljiv sa svojim snimljenim materijalima na najbolji mogući način. Preporučam svima da pogledaju.

When we were kings, Leon Gast, 1996., SAD

Ali vs. Foreman, sve prije legendarne borbe i sama borba. Potpuno ludilo, najbolji ritam koji sam ikad doživio u dokumentarcu, jednostavno vas zahvati i ne pušta, nakon odgledanog samo žalite što se niste rodili tada i sve to skupa ispratili. Ovo moraju gledati i oni koji ne vole dokumentarce.

Special mention: naravno Werner Herzog, kojeg ne spomenuti je kao da ne spomenete Čehova ili Dostojevskog u prozi ili danas Houellebecqa i Knausgårda.

Renata Lučić

Diplomirala je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji Dramske Umjetnosti u Zagrebu. Pored kratkog igranog filma 'Peti kat lijevo', autorica je dokumentarnih filmova 'Čestica 81/5' i 'Kol’ko god nas noge nose'. 'Čestica', koju je napravila u suradnji s Majom Bošković, govori o Renatinoj baki Evi koja vodi višemjesečnu borbu s raznim institucijama oko obnove svoje poplavom stradale kuće u Rajevu selu. 'Kol'ko god nas noge nose' bavi se autoričinom majkom Vesnom, a na ovogodišnjem LFF-u predstavila je 'Nihilista', dokumentarac o liku poznatom po imenu Lampa koji u životu ne radi ništa.

Ime majke: Naranča, Jasna Zastavniković, 1996., Hrvatska

Hrvatski nezaboravni klasik kojeg ćemo svi pamtiti po neobičnom igranju s formom, ali i po primjeru super ekscentričnog protagonista. Film u kojem jednu sekundu voliš glavnog lika dok ti u sljedećoj apsolutno ide na živce. Sve to začinjeno je ironijom i humorom te fenomenalnom fotografijom koje čine ovaj antidokumentarac apsolutnim svevremenskim hitom.

Ljubav, Vlatko Gilić, 1972., Jugoslavija

Film koji je bez ijedne riječi ispričao priču o ljubavi na zasigurno najneobičnijem mjestu. Jedan od rijetkih koji je uspio u svojim dugim kadrovima i tišini stvoriti jednu posebno jaku tenziju i naboj kroz cijeli film.

Čekaonica, Ante Babaja, 1975., Jugoslavija

Opservacijski film koji kroz geste, mimike i položaj tijela ulazi u svijet i mentalna stanja potpunih stranaca. Na jako zanimljiv način se bavi stanjima i prikazom ljudi koji u se trenucima pasivnosti zaokupljuju svojim mislima više nego okolinom i kontekstom, te kako to nesvjesno komuniciraju svojim tijelom.

Honeyland, Tamara Kotevska i Ljubo Stefanov, 2019., Makedonija

Film koji nas vodi u neprivlačni pustinjski okoliš u kojem pronalazimo prekrasan portret o životu i svemu što on nosi - ljubav, sreću, smijeh, ali i zavist i pohlepu. Film koji će vas dovesti do suza, ali i do bezbroj pitanja. 'Zemlja meda' je najljepše ispričana priča o životu, ali i o svijetu općenito, koji je sve samo ne mjesto meda i mlijeka.

Documentarian, Ivars Zviedris i Inese Kļava, 2012., Latvija

Savršeno prikazana priča o odnosu redatelja i protagonista, s kojom se svaki dokumentarist može poistovjetiti. Odnos prepun ljubavi i mržnje između onoga koji snima i koji je sniman. Pretočivši takav jedan odnos u film, autor je uspio napraviti savršenu metafilmsku strukturu i priču koja će vas nasmijati, ali i rasplakati.

Svyato, Viktor Kossakovsky, 2005., Rusija

U svakom aspektu jedan od najšokantnijih filmova koji sam pogledala. Film u kojem se cijelo vrijeme pitaš je li ti šokantnije ono što se događa ispred kamere ili ono što se događa iza nje. Iako okrutan, Kossakovsky je ovim filmom dao jedan ozbiljan i važan pogled na psihologiju, filozofiju, emocije i čovjeka generalno.

Igor Bezinović

Rođen je u Rijeci 1983. Diplomirao je filozofiju, sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Za film 'Blokada' o studentskom prosvjedu 2009. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2012. je dobio nagradu Oktavijan za najbolji hrvatski dokumentarac. Isto priznanje dobio je 2015. za film 'Veruda', a za 'Kratki izlet' 2017. dobio je Veliku zlatnu arenu za najbolji hrvatski dugometražni igrani film.

Nek se čuje i naš glas, Krsto Papić, 1971., Jugoslavija

Kratki film o radioamaterima koji s ljubavlju i predanošću stvaraju najrazličitije radijske sadržaje. Priča o važnosti samoizražavanja i borbi protiv mainstreama. Zagorski i podravski performeri danas se nadaju kao lučonoše pri promišljanju suvremenih medijskih politika u umreženom društvu.

Godine hrđe, Andrej Korovljev, 2000., Hrvatska

Na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala Liburnia prikazan je i sad već gotovo 20 godina star film o eksploataciji radnika u brodogradilištu Uljanik. Spomenik radničkoj klasi koji, kao vino, jako dobro stari - na planu slike i zvuka i dalje impresivan, a na političkom planu, nažalost, relevantniji no ikad.

In Time, Nicole Hewitt, 2008. Hrvatska

Biser hrvatske kinematografije, van svih kategorija, trendova i stilova, Zabavan, šašav i topao film o učenju plesa, za sve ljude koji su ikada zaplesali ili bar pokušali zaplesati. I za sve one koji vole gledati druge ljude dok plešu. I za one koji ni ne vole gledati druge ljude dok plešu, ali vole gledati filmove.

Krupni plan, Abbas Kiarostami, 1990., Iran

Neobična priča o obožavatelju jednog slavnog iranskog redatelja koji se namjerno pogrešno predstavlja kao sam taj redatelj. U filmu su kombinirane dokumentarne scene i igrane scene u kojima likovi iz stvarnog života glume situacije koje su doista doživjeli. Elegantno zamagljivanje granice istine i fikcije u antologijskom hommageu čovjekoljublju i filmofiliji.

Čak i da je bila kriminalka..., Jean-Gabriel Périot, 2006., Francuska

Formom iznimno jednostavan, no sadržajem vrlo potresan i kompleksan kratki arhivski dokumentarac o kraju Drugog svjetskog rata u Francuskoj. Vae victis!

Dozvoljeno pušenje, Nathan Fielder, 2015., SAD

Peta epizode treće sezone humoristične mockumentary serije 'Nathan for You' briljantan je estetski i socijalni eksperiment pun neočekivanih obrata i bizarnih redateljskih odluka. Rad koji, unatoč tome što se radi o televizijskoj emisiji, može komotno istovremeno biti izložen u galerijama suvremene umjetnosti, ali i analiziran na školskim satovima sociologije ili povijesti umjetnosti.