Iscrpljujuću plesnu predstavu jakog intenziteta i kratkog trajanja koreografirao je Rajko Pavlić, etablirani domaći koreograf koji je kreirao niz nagrađivanih predstava te je pokrenuo i vodi plesni studio Liberdance. Plesačice su Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Nina Sakić, Karolina Šuša i Martina Tomić.

U neobičnim i ogoljenim sportsko-plesnim materijalima pet plesačica pokušava istovremeno na pozornici ustrajati i u natjecanju i u zajedništvu. S koreografom smo razgovarali o samom konceptu.

'Predstava je puna dinamike i tretira pokret više kao izazov umjesto pokušaja konkretnog tumačenja. Rađena je u afektu, dakle u jakom intenzitetu i kratkog trajanja. Cilj je bio dovesti tijelo do krajnjih granica izdržljivosti te u tom trenutku vidjeti što se tu zapravo događa. Rekao sam plesačicama: 'Probajte vidjeti koje su vaše granice i što možete učiniti sa svojim tijelima.' Nije dobro sve situacije unaprijed definirati. Tko zna kako će ta predstava izgledati na kraju. Velik je to rizik, ali i velik izazov', kazao je Pavlić.

Plesačice su, kažu, znale što ih čeka. Znojenje je bilo svakodnevno i obilno, a probe iznimno kondicijski zahtjevne.

'No rekle bismo da je tortura bila obostrana; pobrinule smo se za to da i naš koreograf pusti koju kap znoja, čisto da cijela stvar bude fer. Znate da i koreografe ubijaju, zar ne?', našalile su se te opisale rad na projektu 'I plesačice ubijaju, zar ne?'.

'Bavile smo se iscrpljivanjem mogućnosti ogoljenog pokreta, a budući da su njegovo ponavljanje i gradacija prilično zahtjevni, on je zauzvrat iscrpljivao naše mogućnosti.

Mogle bismo izdvojiti potragu za neobičnim, a istovremeno jednostavnim pokretima. Naš koreograf, primjerice, pravi razliku između 'pravog' i 'glumljenog' pokreta. Negdje na toj relaciji odvijalo se i naše istraživanje. Druga neobična i veoma zabavna stvar je ta da smo se tijekom procesa podvrgnule sportskom treningu (s pravim trenerom!), i to ne samo jednog sporta. Neka ostane mala tajna za naše gledatelje o kojim se sportovima radi.

U svakom slučaju, iznimno je zanimljivo okušati se u nekom mediju kojem je osnova pokret, ali pokret koji ima potpuno drugu svrhu, a tako i estetiku. Uklapanje takvog pokreta u koreografiju, a onda i u kazališni kontekst, svakako je iskustvo koje nam je svima proširilo vidike. Ovaj je proces bio vrlo buran, zabavan i poučan, ali bogme i trnovit. Bit će zanimljivo čuti što publika i kritika imaju reći o tome', zaključile su.