Vjerojatno ne postoji književnica koja je više od Sylvije Plath utjecala na razvoj feminizma, ali i općenite svijesti žena o svijetu u kojem žive, i kojim i dalje vladaju muškarci. Stihovi u kojima Plath reže po ženskom mazohizmu, poput svima poznatog o ljubavi za fašiste i čizmu u lice, kao i legendarni roman 'Stakleno zvono', opis zastrašujuće tjeskobe koju su onda mnoge čitateljice prepoznale kao vlastitu, kanonska su djela književnosti dvadesetog stoljeća, ali ponajprije ključna mjesta ženske emancipacije koja je još daleko od istinske ravnopravnosti.

Inspiraciju u poeziji Sylvije Plath našla je i mlada hrvatska plesačica i koreografkinja Irena Mikec, a iz toga je nastao 'Ariel', plesni solo koji je rezultat istraživanja povezanosti poetskog izraza riječi i pokreta. 'Ariel' svoju premijeru ima u petak 5. studenog u 20 sati u Zagrebačkom plesnom centru, a reprizu dan kasnije na istom mjestu i u isto vrijeme.

Mikec je svoj specifičan odnos spram plesnog jezika formirala prvo u Školi suvremenog plesa Ana Maletić, a potom i na Modern Theater Dance Departmentu amsterdamske Theaterschool, surađujući istovremeno s brojnim europskim i domaćim kolegama. 'Ariel', zbirka tzv. psiholoških krajolika kultne američke pjesnikinje Sylvije Plath, početna je točka njezina istraživanja odnosa riječi i pokreta.

Motive za svoju prvu samostalnu koreografiju, Irena Mikec opisuje na sljedeći način: 'U ovom solu se ne bavim Sylvijom Plath kao osobom niti njenim životom, već isključivo njenom poezijom, koja me osobno jako inspirira i nosim je sa sobom godinama. Bavila sam se istraživanjem kako stihove preseliti u pokret i nalazila sličnosti između poetskog izraza i pokreta: ideja i stilske figure slažu slike, simbole, reference, dok ritam stihova daje dinamiku i protočnost pjesmi, a slično je i u pokretu. Nisam pokušavala isplesati tematski jednu određenu pjesmu, već sam motivaciju izvlačila iz pojedinih stihova i njih pratila pokretom. Ima doslovnih prenošenja slika, apstraktnih nizova pokreta ili referiranja na samo jedan motiv u stihu.'

Kada je riječ o svojem iskustvu studiranja plesa u inozemstvu, Mikec kaže da se ne kaje što se odlučila vratiti u Hrvatsku: 'Otišla sam u Nizozemsku nastaviti svoje plesno školovanje jer vjerujem u edukaciju u umjetnosti te da ona daje priliku za kontinuirani rad na sebi, i nisam požalila. Studij mi je omogućio sve što sam htjela, pa i više. Vratila sam se u Hrvatsku nakon završene akademije i četiri godine profesionalnog plesnog rada zato jer sam htjela živjeti u Zagrebu. Situacija u Hrvatskoj je jako teška i plesna struka jedva preživljava, ali tim više smatram da je odgovornost svih profesionalaca da zajedničkim radom i aktivnošću pokažu koliko vrijede. Bit će nam bolje jedino ako se sami potrudimo oko toga. Ne kajem se zbog povratka doma, jer želim sudjelovati u razvitku i rastu ove plesne scene.'

Plesni solo 'Ariel' izveden je već na nizozemskim plesnim pozornicama u Groningenu i Den Haagu, a Irena Mikec ga je otplesala i na festivalu Monotanz u Budimpešti. Mlada koreografkinja se nada da će odaziv zagrebačke publike biti zadovoljavajući, a za kraj treba još napomenuti da je za glazbu koja u 'Arielu' prati pokrete Irene Mikec odgovoran Alfredo Genovesi, dok je rasvjeta djelo Urške Vohar.