Kada je u ljeto 2009. godine Denis Kuljiš u medijima plasirao svoju tezu o Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj – o civilizacijskoj, kulturnoj i ekonomskoj razlici između dviju regija, pri čemu zaostala i divljačka Istočna Hrvatska živi od vladinih subvencija i šlepa se na vrijednosti i rad one napredne, Zapadne – jedan od onih koji su suvislo i argumentirano razobličili tu papazjaniju bio je i talijanist Nino Raspudić.

Iz Raspudićeva odgovora vidjelo se već tada da je vrlo dobro upućen u Huntingtonove teorije srazova civilizacija, u Cvijićeva tumačenja balkanskih tipova mentaliteta i u orijentalističku teoriju, ukratko da mu je jasno otkuda Kuljiš crpi svoje teze i što one znače. Dodatan polemički nerv Raspudiću je dalo to što je rođeni Mostarac, pa mu je i vlastito iskustvo poticaj za kritiku i dekonstrukciju nadmenog i negativnog odnosa hrvatske urbane kulture prema tzv. pasivnim krajevima, osobito Hercegovini.

Hercegovci kao najomraženiji Drugi

Hercegovci su, naime, od sredine devedesetih postali najomraženiji hrvatski unutarnji Drugi, što je dijelom bila reakcija na Tuđmanovo ulagivanje hercegovačkoj kliki. Oni su (p)ostali dežurni krivci za sve negativnosti hrvatskog društva, njih se uvijek – pozivajući se na dinarski genski kod – može optužiti i sotonizirati, a da taj 'rasizam malih razlika' ne izazove negodovanje, nego bude shvaćen kao opravdan socio-antropološki uvid.

Za razobličavanje takvih kolektivnih predodžbi i naracija Raspudićev je glas bio vrlo važan u medijima, a sam je autor svojom elokventnošću i obrazovanjem zorno potkopavao sliku o zaostalim, nemuštim i divljačkim dinarskim tipovima. No kako mediji, osobito televizija, nastoje banalizirati sve teme, uspostaviti jasne podjele (lijevi, desni, lokalpatrioti, nacionalisti, aktivisti...) i temeljito izraubati nove face koje otkriju, tako se s vremenom i Raspudiću dogodilo to da postane ekskluzivni reprezentant jedne grupe (slično kao što je npr. Milan Ivkošić dežurni Hloverkin desničar) i da su njegove teze unaprijed očekivane.

Mehanizmi tekstualne kolonijalizacije

No od Raspudićeva dnevnog angažmana u medijima (autor je Večernjakova bloga Kratki espresso) zanimljiviji mi je njegov angažman u tekstu i način na koji spaja znanost i stvarnost. Primjer za to je autorova studija Jadranski (polu)orijentalizam posvećena temi prikazivanja Hrvata u talijanskoj književnosti i kulturi od prosvjetiteljstva do danas. Iako je riječ o doktorskoj studiji koja mora zadovoljiti suhoparne norme, knjiga je pisana živo i zanimljivo, s originalnim uvidima i polemičkim referiranjem na stvarnost, i kao čitateljica mogu samo požaliti što takvih mjesta premrežavanja nema u tekstu još i više.

Teorijski, Raspudić se oslanja na orijentalizam Edwarda Saida i njegove uvide o odnosima kulture i hegemonije, na postkolonijalnu kritiku, a logično sve vezuje uz Foucaultove postavke o ulozi znanja u uspostavljaju moći i one Lacanove o izgradnji subjekta kroz zrcaljenje Drugoga. Inspiracija je bila, očekivano, i sjajna pionirska studija bugarske teoretičarke Marije Todorove u kojoj na tragu Saida analizira specifičnost zapadnjačkog imaginarija o Balkanu.

No bez straha – iako teorijski temeljito opremljen, autor ne gradi neku hard core teoriju za ekstremiste, već ga najviše zanimaju interpretacije konkretnih književnih, historiografskih i publicističkih djela.

Pomoću tih interpretacija, u konačnici će se kristalizirati hegemonijski, imperijalistički i nadređeni diskurs koji je stoljećima prevladavao u talijanskoj literaturi kada su Slaveni/Skjavoni/Hrvati/Dalmatinci u pitanju. Ova knjiga ukazuje na stoljetni kontinuitet takva diskursa, na perpetuiranje istih predodžbi bez njihova preispitivanja i dokidanje mogućnosti promjene ili razvoja podređenima.

Taj diskurs nije određen samo negativnim slikama; dobar primjer je 'Put po Dalmaciji' Alberta Fortisa, u kojemu sa simpatijama piše o Morlacima, njihovim običajima, naivnosti i dobroti, u duhu romantizma i otkrivanja 'dobrih divljaka' u zabitima Europe, što će kasnije kulminirati u modi 'otkrivanja' novih naroda i njihovoj literarnoj kolonizaciji.

Naime, i kod Fortisa je prisutno uvjerenje o kulturnoj, ekonomskoj, civilizacijskoj nadmoći talijanske kulture, i njegovo je putovanje uvjetovano namjerom da se nađe način na koji Morlaci i Dalmacija mogu pomoći ili gospodarski unaprijediti Italiju.

'Partizani-banditi' i mit o veseloj talijanskoj okupaciji

Raspudić s pravom ističe da se dominacija jednog naroda nad drugim češće iskazuje u diskursu i mehanizmima civiliziranja negoli u samoj sili; državna/nacionalna moć se provode suptilnijim sredstvima, a želja za dominacijom prikriva željom za pomoći.

Kako svaka imagološka slika ima svoju drugu stranu, Fortisov 'dobri divljak' kod Carla Gozzija preobražava se u 'zla divljaka', a kasnije i u dominantnu sliku okrutnog, barbarskog hrvatskog vojnika koji čini zvjerstva, a koju nalazimo u pisanju o Drugom svjetskom ratu, upotpunjenu slikom 'dobrodušnog talijanskog vojnika' i 'mitom o veseloj talijanskoj okupaciji'.

Raspudić navodi još mnogo autora i tekstova u kojima detektira tragove imperijalne svijesti, a među njima najzanimljiviji su slučajevi dvojice pisaca porijeklom iz hrvatskih krajeva, Fulvija Tomizze i Enza Bettize. Njihovo porijeklo nije garancija njihove upućenosti, jer npr. Raspudić kod Bettize otkriva nekoliko notornih faktografskih pogrešaka, kritizira njegovo pretjerano romantiziranje života u predratnoj Dalmaciji i sotoniziranje hrvatskoga stanovništva koje je naselilo Split nakon rata i dovelo do njegove balkanizacije.

Paolo Rumiz u carstvu stereotipa

No od svih interpretacija u knjizi meni je najzanimljivija, a i za Raspudića najoriginalnija, ona tekstova Paola Rumiza, koji slovi kao ekspert za Balkan 90-ih, podjednako u talijanskim i hrvatskim medijima. Osim što Rumiz ne poznaje jezik naroda o kojemu suvereno piše (neznanje jezika je stalno mjesto zapadnih stručnjaka za rat na Balkanu), Raspudić kritički razobličuje njegovu tezu o uzroku rata na ovim prostorima kao sukobu civiliziranoga i barbarskoga, gradskoga i urbanoga. Za njega je bit rata u 'tipično balkanskom sukobu između grada i sela, autohtonih i novih imigranata, primitivne planine i nizine', čime Rumiz opasno sugerira da 'uzrok rata nije u sferi politike, ideologije, ekonomije, već ga treba tražiti unutar antropološke i rasne domene'.

Iako su nacionalisti tijekom rata u devedesetima doista zloupotrebljavali narodnu kulturu, i iako su guslarstvo, epika i veličanje seoskog, 'plemenskog' načina života imali važnu ulogu u stvaranju srpske ratnohuškačke ideologije, sasvim se slažem s Raspudićem da je pogrešno i sramotno tražiti uzroke rata isključivo u nekom vjekovnom sukobu sela i grada. Tako se falsificira stvarnost, amnestira politička i intelektualna elita te se približavamo opasnim stereotipima o Balkanu kao grotlu mržnje i atavističkoj mržnji i nasilju ovdašnjih stanovnika.

Interpretacija Rumizova djela ima polemičku notu, i bilo bi odlično kad bi potaknula na odgovor domaće autore koji su do jučer u medijima hvalili Rumizovu upućenost. Kad bi, dakle, iz svega proizašao neki dijalog, 'borba značenja', i kad bi došlo do pomicanja tektonike stereotipa i uzdrmavanja autoriteta. Pa da o odnosima između Nas i susjeda te o konstruiranju unutarnjih Drugih pričamo i bez kuljišijanskih poticaja.

Nino Raspudić: Jadranski (polu)orijentalizam – Prikazi Hrvata u talijanskoj književnosti; Naklada Jurčić, Zagreb, 2010.