Organizacijski tim u sastavu Ante Ševo, student produkcije, Marko Hergešić, glumac te Mario Kovač i Petra Radin pokreću epicentar kulture, smijeha i igre – HAPPYcentar, koji će nastaviti nasmijavati sve generacije kulturnim programima, ali u mobilnom centru za kulturu.

Petra, vi i Mario Kovač ste krajem godine pokrenuli val dobrote pred dječjim i Covid bolnicama, te na Baniji i u Moslavini. Do sada ste uveselili mnoge, kako je svce krenulo?

Petra: Na sam Božić smo kostimirani u likove iz bajki posjetili zagrebačke bolnice u Dubravi, Klaićevoj i Zaraznoj i bolesnicima i zdravstvenim djelatnicima otpjevali božićne pjesme, a obratio im se prigodnim govorom i Djed Mraz. Da, razveselili smo mnoge, mahale su nam ručice djece i ruke u gumenim rikavicama sa svih prozora. Radost koju smo nosili drugima, vraćena nam je ljubavlju. No onda se dogodio snažni potres koji je ljuljao Baniju i Moslavinu, ali i Zagreb i Zagrebačku županiju, pa smo već na Silvestrovo Mario i ja, u suradnji sa Crvenim križem, krenuli s 'Ježevom kućicom' obilaziti djecu koja su izgubila dom.

Vijest o valu dobrote širila se brzo. Gdje ste sve igrali?

Petra: Kao i uvijek – običnom porukom u grupu. Mario je prihvatio i sve je krenulo. Ta se poruka širila i širila. Ljudi u svojoj prirodi žele biti dobri i žele raditi lijepe stvari, razveseliti nekoga. Svaki put se iznenadim koliko je to snažno. A, nakon naše Ježeve kućice u vojnom objektu u Petrinji, javila su se gotovo sva kazališta u Hrvatskoj. Inicijator tog vala je bio glumac Matija Šakoronja koji je rekao – možemo im dati puno, idemo tamo. Ni Mario ni ja nismo znali što ćemo sa svim tim ljudima koji su htjeli sudjelovati. Na svu sreću javili su se glumac Marko Hergešić, koji je rodom iz Siska i Ante Ševo, student produkcije. I naša avantura je počela. Iza nas je 44 programa u mjesec i pol. Lijepa brojka, ozbiljna organizacija. U zajedništvu. Igrali smo u kafiću, garaži, sportskoj dvorani, na otvorenom, u sobici za biljar, na kućnoj terasi, šatoru, školama i vrtićima. Ganuta sam voljom, željom i ljubavlju svih koji su došli.

Tko se sve od umjetnika odazvao i stigao na Baniju?

U 45 dana je gostovalo 44 programa združenih kazališnih, plesnih, likovnih i književnih umjetnika. Voljela bi ih sve tu napomenuti: Kiki Ugrina 'Mali grad', Cirk Pozor i Triko cirkus teatar, Zagrebačko kazalište lutaka, Luka Vidović, Kazalište Mala scena, Saška Mutić, Teatar Naranča, Kazalište Moruzgva i Ecija Ojdanić, UO Artmobil, Teatroman i Muškarci.hr, Tigar teatar i Andrija Rudić, Mali teatar, Scena Gorica, Društvo hrvatskih književnika – Sanja Pilić, Zlatko Krilić, Miro Gavran, Sanja Polak; Cirkorama, Teatar Poco Loco, Klara Rusan i Dominik Vuković, Tigar Teatar, Gradsko kazalište Sisak, Jasna Palić Picukarić, Kazališna družina Pinklec, Judita Franković, Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, LOFT, Planet art i Kazalište Tvornica lutaka. Uz programe, kazalište Gavella doniralo je slatke pakete, a Damjan Ljuština organizirao blagdanski ručak za ljude u Majskim poljanama. Knjižnice i knjižare te razni donatori slali su pakete, poklone i medalje za hrabrost za djecu, a već naš prvi dolazak je popratio izdavač Naša djeca s Ježevom kućicom.

Potaknuti pozitivnim reakcijama i zajedništvom umjetnika iz cijele Hrvatske, odlučili ste da ne smijete stati. S Anteom Ševom, studentom produkcije i glumcem Markom Hergešićem pokrećete epicentar kulture, smijeha i igre – HAPPYCENTAR. Kako ste ga osmislili?

Mario: HAPPYCENTAR  bi trebao na Baniji funkcionirati onoliko dugo koliko za njim postoji potreba, dok se tamo ne uspostavi neka stalna mreža kulturnih centara ili srodnih prostora unutar kojih se djeca mogu igrati, zabavljati i educirati. Poznajući praksu, bojim se da bi to moglo potrajati.

Naši suradnici su svi kolege i kolegice dobre volje željni volontiranja na ovakvom projektu no lako je volontirati sada kada posla za sve nas gotovo da i nema ili ga ima na kapaljku. I kazalištarci su se zaželjeli publike koju smo izgubili tijekom ove pandemije. No, danas-sutra se situacija na kulturnom tržištu mora normalizirati i pitanje je koliko će volje za volontiranjem ostati kada će umjetnici moći ponovo živjeti od svog posla. Ali, naša misija će završiti kad nas više neće trebati ta napaćena djeca željna smijeha. Pokazalo se da je kazalište tamo gdje je publika, pa makar to bio blatni šator, sportska dvorana, dvorište porušene kuće.

Kako to mislite ostvariti? Do sada su svi umjetnici gostovali na vlastiti račun, sami plaćali gorivo…

Petra: U pregovorima smo za posudbu kamiona do rujna, i iskreno se nadamo da će nam to uspjeti. Očekujemo odaziv ljudi koji mogu i znaju opremiti interijer i koji žele biti dio ovog mobilnog centra ljubavi. Plan je kamion preurediti u putujući centar kulture, i tu nam je inspiracija bila Hrvatska vojska koja je na Baniji organizirala i likovne radionice za djecu. Mi ćemo ići korak dalje, i jednu stranu kamiona, kad se digne cerada, pretvoriti u kazališnu i koncertnu scenu, drugu stranu u projekcijsko platno, a bokove u knjižnicu i računalnu igraonicu. Voljeli bismo da u taj kamion stanu i sklopivi stolci koji će biti rasklopljeni za publiku u svakom mjestu ili gradu na Baniji, gdje ćemo gostovati. Pitate se od kuda nam sve to. Nemamo ništa, ali imamo volju i želju, a to se pokazalo do sada dovoljno. Vidjelo se da se može i bez fondovi kulture i ministarstva, oni su spore mašinerije. Dovoljna je bila prva iskra, a za ostalo što se do sada realiziralo zaslužni su dobri ljudi, umjetnici iz cijele Hrvatske. I, da, svi su gostovali o svoj trošak, iako znamo da kultura trenutno nije u najzavidnijem položaju, pogotovo nezavisna scena. Plan je održati program do jeseni, dokle god ljudi mogu biti na otvorenom.

Mario: U jesen će se već otvoriti nešto novo. A, nadamo se da korone više neće biti. I, naravno, ipak vjerujemo da će oni koji mogu prepoznati važnost ovog projekta i financirati makar troškove, očekujemo i povratni glas iz Ministarstva kulture. To bi značilo svim sudionici koji nikada nisu niti tražili ni kune, i uvijek su se među prvima odazivali. Za nastavak nam ipak treba šira potpora.

Hoćete li i dalje raditi slične akcije s umjetnicima, poput pjevanja pred COVID bolnicom?

Petra: Ništa mi ne znamo unaprijed. Samo nas 'lupi' u jednom trenu, pošaljemo poruke i odemo gdje treba. Na to smo pozvani: 'Stvarati na sliku Stvoriteljevu', kao što je govorio Ivan Pavao II. Meni osobno to je bilo najljepše božićno jutro i najljepša Nova godina. Kada sam mogla biti dio vala dobrote i ljubavi, u kojem smo radili ono što najbolje znamo – vraćali smo ljudima osmijeh na lice.

Mario, vi ste samostalni umjetnik. Kako preživljavate u takvim uvjetima?

Mario: Iako je umjetnost najvažniji aspekt mene kao osobe, nije i jedini. Pod normalno radim i poslove koji nisu nužno umjetničke prirode, a donose mi financijsku sigurnost. Uostalom, često zaboravljamo kako mnogi umjetnici iz povijesti nisu živjeli samo od svog umjetničkog rada već su paralelno bili i obrtnici, nastavnici, činovnici... I nema u tome ništa loše. Naše srce uvijek kuca umjetnost.